Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/04 (H.B.)
Odluka donesena 09. 12. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-469/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. decembra 2004. godine, u predmetu broj AP-469/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. B., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev- 344/03 od 15. januara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj P-57/03 od 10. marta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je, 20. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-344/03 od 15. januara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-57/03 od 10. marta 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-57/03 od 10. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi konačna odluka direktora d.d. Fabrika Cementa Lukavac (u daljem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se apelant vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljao do 1. aprila 1993. godine, te da mu tuženi isplati neisplaćeni lični dohodak za period od 11. januara 2000. godine, pa do okončanja ovog spora. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje apelanta za period od 1. aprila 1993. godine, prvostepeni sud je odbacio zbog apsolutne nenadležnosti.
3. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-344/03 od 15. januara 2004. godine, reviziju odbacio kao nedozvoljenu, budući da apelant nije u tužbi označio vrijednost spora.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine. Ovu presudu je apelant primio svakako prije 15. januara 2004. godine, kada je Vrhovni sud odlučio o reviziji izjavljenoj protiv nje. Kako je apelacija podnesena 20. maja 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasnoodlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić