Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-531/04 (Una Banka d.d. Bihać)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-531/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 23. jula 2004. godine, u predmetu broj AP-531/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev Una Banke d.d. Bihać, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Una Banka d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnijela je 21. juna 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-19/97 od 9. aprila 1997. godine, do donošenja konačne odluke po apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Bihaću (sada Općinski sud), broj P-289/92 od 3. decembra 1993. godine, Privredna banka d.d. Sarajevo - Glavna filijala Bihać, kao tužena (pravni prethodnik apelanta) je obavezana da K. E. i K. M., kao tužiteljima (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati određene novačne iznose na ime devizne štednje koju su tužitelji imali kod tuženog.

3. Općinski sud je, na prijedlog tužitelja, 9. aprila 1997. godine, donio rješenje, broj I-

19/97, o izvršenju presude tog suda od 3. decembra 1993. godine, u odnosu na Privrednu banku d.d. Bihać (sada apelanta, jer je u međuvremenu Privredna banka d.d. Bihać promijenila naziv u Una banka d.d. Bihać), kao pravnog sljednika Privredne banke d.d. Sarajevo – Glavna filijala Bihać. Apelant je podnio prigovor na to rješenje Općinskog suda, u kojem je istakao da je Bosna i Hercegovine, 1992. godine, preuzela dug po osnovu stare devizne štednje, a da se Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije («Službene novine Federacije BiH», broj 27/97) (u daljnjem tekstu: Zakon o tražbinama građana) nadovezuje na tu odluku Bosne i Hercegovine. Naime, član 3. tog zakona predviđa da «osoba koja ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriji Federacije iznad 100 DM, a bila je državljanin Bosne i Hercegovine na dan 31. mart 1991. godine i ima prebivalište na teritoriji Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona stiče potraživanja prema Federaciji sa stanjem štednje 31.marta 1992. godine».

4. Općinski sud je, 12. januara 1998. godine, donio rješenje, broj I-19/97, kojim je apelant upućen da protiv tužitelja pokrene parnicu kod tog suda radi proglašenja da je izvršenje određeno rješenjem tog suda od 9. aprila 1997. godine, nedopušteno. Taj je sud utvrdio da je među strankama sporna činjenica koja se odnosi na potraživanje, s obzirom da se dužnik poziva na član 3. Zakona o tražbinama građana. Prema mišljenju tog suda apelant nastoji dokazati da je potraživanje tužitelja prema apelantu prestalo.

5. Općinski sud je, 2. juna 1999. godine, po apelantovoj tužbi, donio presudu, broj P-

70/99, kojom je proglasio izvršenje u predmetu tog suda, broj I-19/97, određeno rješenjem od 9. aprila 1997. godine, nedopuštenim. Taj sud je, inter alia, zaključio da je u skladu sa članom 3. Zakona o tražbinama građana «Federacija BiH preuzela obavezu isplate devizne štednje građanima, pa su tuženici po osnovu devizne štednje stekli potraživanje prema Fedraciji BiH, a što znači da to potraživanje prema tužitelju ne postoji i nedopušteno je izvršenje takvog potraživanja prema tužitelju.». Tužitelji su Kantonalnom sudu uložili žalbu protiv te presude Općinskog suda.

6. Kantonalni sud je, 12. septembra 2001. godine, donio presudu, broj Gž-172/01, kojom je uvažio žalbu tužitelja i preinačio presudu Općinskog suda od 2. juna 1999. godine, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Taj je sud zaključio da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je apelant pravni sljednik tuženog iz predmeta, broj P-289/92, na kojeg je prešla obaveza iz presude od 3. decembra 1993. godine. Međutim, taj sud smatra da je Općinski sud pogrešno primjenio član 3. Zakona o tražbinama građana, jer taj zakon ne oslobađa apelanta njegove obaveze prema tužiteljima koja proizilazi iz pravomoćne presude. Kantonalni sud je, dalje, zaključio da bi oslobađanje apelanta obaveze isplate duga tužiteljima predstavljalo povredu tužiteljevih prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant je protiv te presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

7. Vrhovni sud je, 13. aprila 2004. godine, donio presudu, broj Rev-90/02, kojom je odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju te presude se navodi da nisu postojali razlozi da se izvršenje pravomoćne presude Osnovnog suda od 3. decembra 1993. godine proglasi nedopuštenim, jer se u tom postupku nije mogla ispitivati pravilnost pravosnažne presude, s obzirom da ona sadržajem vezuje svakoga na koga se odnosi. Taj je sud, došao do zaključka da donošenje Zakona o tražbinama građana nakon pravomoćnosti presude Osnovnog suda od 3. decembra 1993. godine, ne može predstavljati osnov za prestanak apelantove obaveze iz te presude.

8. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud očito proizvoljno primjenili zakon na njihovu štetu, te na taj način povrijedili njihovo pravo na imovinu iz člana II/3 k). Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud svojom presudom doveo u neravnopravan položaj sve ostale imaoce stare devizne štednje u odnosu na tužitelje čime je povrijeđen član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da trenutno posluje pod mjerama privremene uprave i može vršiti ograničene isplate prema rapoloživim sredstvima u skladu sa članom 57. Zakona o bankama. Apelant traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere navodeći da se nenadoknadive štetne posljedice za apelanta ogledaju u tome što bi eventualna isplata dosuđenih novačnih iznosa tužiteljima ugrozila jednak pravni položaj deponenata i ostalih povjerilaca u skladu sa navedenom odredbom Zakona o bankama, imajući u vidu da apelant posluje pod mjerama privremene uprave.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

11. Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

12. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

13. Apelant, kao argument za donošenje privremene mjere, navodi da bi isplatom dosuđenog iznosa tužiteljima, iz presude Osnovnog suda od 3. decembra 1993. godine, u neravnopravan položaj bili dovedeni ostali imaoci stare devizne štednje i povjerioci, s obzirom da apelant posluje pod mjerama prinudne uprave. Ustavni sud ovdje ne može ulaziti u suštinu navoda apelanta u vezi sa načinom na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primjenili materijalne odredbe Zakona o tražbinama građana, u postupku po apelantovoj tužbi za proglašenje izvršenja rješenja od 9. aprila 1997. godine nedopuštenim. Ustavni sud, međutim, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o pitanju izvršenja pravosnažne sudske presude. Ustavni sud podsjeća da je jedan od temeljnih uslova pravilnog funkcionisanja pravne države - ostvarenje pravne sigurnosti koja bi bila dovedena u pitanje kada se pravosnažne odluke sudova ne bi izvršavale. U situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere. U konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o mogućem ugrožavanju interesa drugih lica koji su apelantovi komitenti, apelant nije priložio nikakav dokaz u prilog svojoj tvrdnji o mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica. U takvoj situaciji Ustavni sud ne može prihvatiti apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

15. Na osnovu izloženog, je odlučeno jednoglasno kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-531/04 (Una Banka d.d. Bihać) | Sudska praksa | Aktio