Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-614/04 (DOO «Unigrad» preduzeće za građevinarstvo, inžinjering i trgovinu)

Odluka donesena 29. 07. 2004.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Predmeti (1)

AP-614/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 29. jula 2004. godine, u predmetu broj AP-614/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 4/01), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev DOO Unigrad preduzeća za građevinarstvo, inžinjering i trgovinu za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se izvršenje rješenja Poreske uprave Republike Srpske

– Područnog centra Srpsko Sarajevo, broj 07/0702-050-4-269-1/03 od 23. decembra 2003. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi šest mjeseci od dana dostave ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Unigrad» preduzeće za građevinarstvo, inžinjering i trgovinu, (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpskog Sarajeva, podnijelo je 9. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 01/0104/II450-102/04 od 26. aprila 2004. godine. Apelant je u apelaciji podnio i prijedlog za donošenje privremene mjere kojom se od Ustavnog suda traži obustava izvršenja rješenja Poreske uprave - Područnog centra Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 07/0702-050-4-269-1/0323. od 23. decembra 2003. godine, do konačnog rješenja Ustavnog suda.

2. Poreska uprava je, 23. decembra 2003. godine, donijela rješenje broj, 07/0702-050-4-269-

1/03, kojim je apelantu naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i neplaćanje poreskih obaveza, uplati određene iznose poreza u ukupnom iznosu od 1.631.882,86 konvertibilnih maraka (KM), od čega iznos od 1.011.052,12 konvertibilnih maraka (KM) na ime poreza na promet usluga. Apelant je uložio žalbu na to rješenje, u kojoj je naveo da je u njihovom slučaju pogrešno izvršen obračun poreza na promet usluga po svim ugovorima koji su sklopljeni prije 16. maja 2001. godine. Naime, saglasno članu 38. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 25/98) -u daljnjem tekstu: Zakon) apelant je, kao preduzeće koje se bavi pružanjem građevinskih usluga, bio oslobođen plaćanja poreza na promet usluga. Apelant navodi da je tačno da je 16. maja 2001. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/01) -u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) kojim se uvodi obaveza plaćanja poreza na promet građevinskih usluga. Međutim, s obzirom da je apelant ugovore, koji su predmet oporezivanja, zaključio do 16. maja 2001. godine, smatra da taj porez njima nije mogao biti naplaćen retroaktivno. Apelant se pozvao na obaveznu instrukciju ministra finansija Republike Srpske, broj 68851/01 od 26. decembra 2001. godine, koja glasi: «Na osnovu člana 72. stav 1. Zakona o državnoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 11/94), a u vezi sa primjenom Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01) ministar finansija donosi obaveznu instrukciju: pravna lica i preduzetnici koji su registrovani u obavljanju građevinske djelatnosti nisu obveznici poreza na promet proizvoda i usluga po osnovu ugovora o izgradnji i investicionom održavanju građevinskih objekata koji su zaključili do 16. maja 2001. godine odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/01), bez obzira kada su te usluge fakturisane i naplaćene». Apelant se također pozvao i na mišljenja Poreske uprave od 9. jula 2002. i 17. aprila 2003. godine, u kojima je prihvaćeno tumačenje iz obavezne instrukcije od 26. decembra 2001. godine.

3. Odbor je, u postupku po apelantovoj žalbi, 26. aprila 2004. godine, donio rješenje, broj 01/0104/II-450-102/04, kojim je poništeno rješenje Poreske uprave od 23. decembra 2003. godine u dijelu u kojem je apelantu naložena uplata poreza na prihod od kapitala i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U ostalom dijelu je prvostepeno rješenje ostalo neizmjenjeno. U obrazloženju rješenja Odbora od 26. aprila 2004. godine se, inter alia, navodi da je apelantova obaveza uplate poreza na promet usluga utvrđena u postupku inspekcijske kontrole i da je pravilno prvostepeni organ utvrdio poresku obavezu bez obzira što su te usluge ugovorene prije 16. maja 2001. godine. U obrazloženju se dalje navodi da «instrukcija ministra finansija, odnosno mišljenja Poreske uprave, nisu prihvaćena, jer isti imaju instruktivnu a ne obavezujuću snagu». U tom se rješenju, dalje, navodi da je članom 41. Zakona propisano da obaveza obračunavanja poreza na promet nastaje u momentu kada je izvršen promet proizvoda odnosno usluga, a smatra se da je usluga izvršena danom izdavanja fakture. Odbor zaključuje da je «kod takvog stanja stvari, kako je žalitelj ugovorene usluge izvršio i naplatio nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama, kojim se te usluge smatraju predmetom oporezivanja, to je po ocjeni Odbora prvostepeni organ pravilno primjenio navedene zakonske odredbe i utvrdio obavezu plaćanja tog poreza..»

4. Apelant je, 25. maja 2004. godine, pred Vrhovnim sudom Republike Srpske tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Odbora od 26. aprila 2004. godine. Postupak pred Vrhovnim sudom je u toku.

5. Apelant, u svojoj apelaciji Ustavnom sudu, navodi da je nesporno da su svi ugovori, koji su bili predmetom oporezivanja, zaključeni prije 16. maja 2001. godine, a s obzirom da se radi o građevinskoj djelatnosti gdje radovi traju godinama, tako su i plaćanja po ugovorima vršena u skladu sa ugovorenim rokovima, pa i nakon zaključenja tih ugovora. S obzirom da su ugovorene usluge izvršene i naplaćene nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama, Poreska uprava je pogrešno primjenjujući član 17. tog zakona našla da je pravilno utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet. Apelant smatra da je Poreska uprava nepravilno primjenila član 41. Zakona, koji se ne može odnositi na apelanta s obzirom da su oni u skladu sa članom 38. tog zakona bili oslobođeni plaćanja poreza na promet. Apelant smatra kako je na njih retroaktivno primjenjen član 17. Zakona o izmjenama i dopunama, pri čemu je ignorisana obavezna instrukcija ministra finansija Republike Srpske, broj 6885/02 od 26. decembra 2001. godine.

6. Apelant navodi da je u njegovom slučaju nedozvoljenom retroaktivnom primjenom zakona, odnosno pogrešnim tumačenjem člana 17. Zakona o izmjenama i došlo do nedopustive povrede zakona. Apelant ne precizira koja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra da su povrijeđena takvim postupanjem Poreske uprave, ali u suštini, njihova žalbe da je na njih retroaktivno primjenjen zakon ulazi u okvir prava na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosna i Heregovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Apelant traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojim bi se obustavilo izvršenje rješenja Poreske uprave, broj 07/0702-050-4-269-1/0323. od 23. decembra 2003. godine, do konačnog rješenja Ustavnog suda. Apelant kao argumente za donošenje te mjere navodi da bi izvršenjem tog rješenja za njih nastala nenadoknadiva šteta koja bi ih dovela do stečaja, pri čemu bi 110 trenutno zaposlenih radnika ostalo bez posla. Apelant dalje navodi da bi stalni veliki kooperanti apelanta koji zapošljavaju ukupno 330 radnika pretrpili nenadoknadivu štetu što bi ta pravna lica dovelo u poziciju koja je vrlo blizu stečaja. Također bi bio doveden u pitanje završetak radova na kapitalnim objektima na kojima apelant trenutno radi. Na kraju apelant ističe da bi u slučaju neusvajanja privremene mjere u apelantovom poslovnom okruženju došlo do poslovne nestabilnosti, što bi rezultiralo poslovnom nesigurnošću potencijalnih ulagača u ovom regionu, kao i socijalnom nesigurnošću građana koji direktno žive od apelanta ili kooperantskih firmi.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

9. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

10. Ustavni sud podsjeća da je upravni postupak koji je rezultirao odlukom koja se pobija apelacijom završen, ali je u toku upravni spor koji je apelant, 25. maja 2004. godine, tužbom pokrenuo pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Ustavni sud primjećuje postojanje određenih nedosljednosti u primjeni i tumačenju člana 17. Zakona o izmjenama, temeljem kojeg je apelantu i naloženo plaćanje spornog poreza na promet, a posebno u vezi sa postojanjem obavezne instrukcije ministra finansija Republike Srpske od 16. decembra 2001. godine, u vezi primjene tog člana zakona u odnosu na pravna lica i preduzeća koja obavljaju građevinsku djelatnost, i mišljenja Poreske uprave u kojima je prihvaćeno tumačenje iz te instrukcije. Ustavni sud se u ovoj fazi postupka ne može upustiti u ocjenu i ispitivanje tih nedosljednosti, nego je to pitanje koje će morati razrješiti Vrhovni sud u upravnom sporu.

11. Međutim, iako je postupak pred Vrhovnim sudom u toku, Ustavni sud smatra da bi, u ovoj fazi postupka, uzimajući u obzir činjenice predmeta i argumente koje je apelant naveo u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, izvršenjem rješenja Poreske uprave - Područni centar Srpsko Sarajevo je, broj 07/0702-050-4-269-1/0 od 23. decembra 2003. godine, odnosno apelantovom uplatom poreza iz tog rješenja, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kada je taj sud intervenirao izdavanjem privremene mjere kako bi se u krivičnom postupku protiv aplikanta, koji je bio u toku pred domaćim sudom, a u vezi sa kojim je bila podnesena apelacija, pružile garancije člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ocalan protiv Turske, broj 46221/99 od 12. marta 2003. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uslovi da se privremeno obustavi izvršenje rješenja Poreske uprave od 23. decembra 2003. godine.

12. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za usvajanje privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-614/04 (DOO «Unigrad» preduzeće za… | Sudska praksa | Aktio