Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/04 (R.M.)

Odluka donesena 09. 12. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. decembra 2004. godine, u predmetu broj AP - 479/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-

406/02 od 10. februara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-86/02 od 24. maja 2002. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2535/98 od 18. septembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. R. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 24. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-406/02 od 10. februara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-86/02 od 24. maja 2002. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

2535/98 od 18. septembra 2001. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-2535/98 od 18. septembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-86/02 od 24. maja 2002. godine, utvrđeno je, između ostalog, da je ništav ugovor o zamjeni stanova između apelantice i tužiteljice, te da su ništavi ugovori o korištenju stana koje su apelantica i tužiteljica zaključile sa Javnim stambenim preduzećem u Tuzli, temeljem ugovora o zamjeni stanova. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda podnijela reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-406/02 od 10. februara 2004. godine, odbacio kao nedozvoljenu.

3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

4. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

5. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

6. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda broj Gž-86/02 od 24. maja 2002. godine. Ovu presudu je apelantica primila svakako prije 10. februara 2004. godine, kada je Vrhovni sud odlučio o reviziji izjavljenoj protiv te presude. Kako je apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. maja 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli.

7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/04 (R.M.) | Sudska praksa | Aktio