Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-69/03 (Privredna banke d.d. Sarajevo i Š. F.)
Odluka donesena 19. 04. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-69/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 19. aprila 2004. godine, u predmetu broj U-69/03 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privredne banke d.d. Sarajevo i Š. F., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj PŽ-124/01 od 22. novembra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Privredna banka d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: prvoapelant) i Š. F., (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. februara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-124/01 od 22. novembra 2001. godine.
2. Prvoapelant je pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Udružene banke Sarajevo, a drugoapelant je zaposlen kod prvoapelanta.
3. Prvoapelant i Central profit banka d.d.Sarajevo (pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Osnovne banke Sarajevo) su 5. decembra 1989. godine zaključili ugovor o davanju saglasnosti za jednokratno korištenje stana. Central profit banka d.d. Sarajevo, kao vlasnik i davalac na korištenje stana, dala je saglasnost prvoapelantu za jednokratno korištenje predmetnog stana po iseljenju tadašnjeg nosioca stanarskog prava Z. Đ., kojem je drugi stan trebalo da dodijeli prvoapelant. Prvoapelant je ovlašten da odredi radnika kome će vlasnik stana izdati rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje. Nakon prestanka važnosti ugovora o korištenju stana koji je trebalo da bude zaključen na osnovu ovog ugovora, prvoapelant je bio dužan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari vratiti vlasniku.
4. Vlasnik stana Central profit banka d.d. Sarajevo je 28. decembra 1989. godine donijela rješenje o dodjeli stana na korištenje radniku N. K. kojeg je odredio prvoapelant. Prema ovom rješenju, radnik prvoapelanta je trebalo da useli u stan u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o korištenju stana, a stan se ne može ustupiti drugom licu niti vršiti zamjena bez saglasnosti vlasnika stana.
5. Kako radnik prvoapelanta, kojem je izdato rješenje o dodjeli stana na korištenje, N. K. nije iskoristio pravo po rješenju i kako mu je u međuvremenu prestao radni odnos kod prvoapelanta, prvoapelant je 1. decembra 1992. godine donio odluku o stavljanju van snage odluke po osnovu koje mu je dodijeljen predmetni stan.
6. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme zaključenja ugovora o jednokratnom raspolaganju, Đ. Z., je ovaj stan napustio i na osnovu dodijeljenog rješenja prvoapelanta zaključio ugovor o korištenju drugog stana tek 1999. godine i tada je predao stan, koji je ranije koristio, radniku prvoapelanta-drugoapelantu kojem je prvoapelant donio odluku o dodjeljivanju stana na korištenje. Kada je drugoapelant pokušao da zaključi ugovor o korištenju stana, odbijen je sa zahtjevom uz obrazloženje da je ranije data saglasnost za jednokratno raspolaganje sa stanom nevažeća.
7. Prvoapelant i drugoapelant su podnijeli Općinskom sudu II u Sarajevu tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je tužena Central profit banka d.d. Sarajevo u izvršenju svoje obaveze iz ugovora o davanju saglasnosti za jednokratno korištenje stana dužna izdati drugoapelantu rješenje o dodjeli stana na korištenje podobno za zaključenje ugovora o korištenju stana, te da sudska presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
8. Tužena je u toku postupka pred sudom podnijela protivtužbeni zahtjev tražeći da sud presudom utvrdi da je ugovor o davanju saglasnosti za jednokratno korištenje stana izvršen od strane tužene jer je ona izdala rješenje o dodjeljivanju stana na korištenje i ne snosi odgovornost što lice kome je rješenje izdato nije ostvarilo pravo iz rješenja, te da slijedom toga tužitelji (prvo i drugoapelant) predaju tuženoj predmetni stan slobodan od lica i stvari.
9. Općinski sud II u Sarajevu je donio presudu, broj Ps-211/00 od 25. januara 2001. godine, kojom je usvojo tužbeni zahtjev tužitelja osim u dijelu da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbacio. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene. Sud je zaključio da je činjenično stanje nesporno, a sporno je izvršenje ugovora. Tumačenjem spornog ugovora sud je utvrdio da je svrha i cilj ugovora rješavanje stambenog pitanja što znači sticanje stanarskog prava za radnika kojeg će odrediti prvoapelant. Ugovor nije prestao danom izdavanja rješenja o dodjeli stana na korištenje jer na osnovu njega nije stečeno stanarsko pravo.
10. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući po žalbi tužitelja-prvoapelanta i drugoapelanta i tužene Central profit banke d.d. Sarajevo protiv presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj Ps-
211/00 od 25. januara 2001. godine, donio je presudu broj Pž-124/01 od 22. novembra 2001. godine kojom se žalba tužitelja odbija, a žalba tuženog usvaja i prvostepena presuda preinačava tako što se utvrđuje da je ugovor o davanju saglasnosti za jednokratno korištenje stana zaključen 5. decembra 1989. godine izvršen od strane tužene i kao takav nema daljnih pravnih dejstava za tuženu. Dosljedno tome, protutuženi-prvoapelant i drugoapelant dužni su protutužitelju Central profit banci d.d. Sarajevo predati u posjed stan slobodan od lica i stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud je zauzeo stanovište da je protutužitelj izvršio svoju obavezu iz spornog ugovora, tj. donio je rješenje o dodjeli stana na korištenje licu koje je odredio prvoapelant, s obzirom da se radi o jednokratnom raspolaganju, te se stan ne može ustupiti drugom licu.
11. Apelanti navode da je sporni ugovor dvostrani pravni posao kojim se ne može stvoriti samo pravo za jednu stranu, a obaveze za drugu stranu. Budući da je radnik prvoapelanta kojem je izdato rješenje o dodjeljivanju stana na korištenje N. K., faktički odbio iskoristiti pravo iz rješenja, pravo iz takvog ugovora pripada ugovornoj strani koja je zaključila ugovor u korist trećeg lica. U protivnom, nedvojbeno dolazi do povrede prava na imovinu druge ugovorne strane. Zbog navedenog smatraju da im je osporenom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
14. Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: [...]
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
15. Ustavni sud mora razmotriti da li su apelanti nosioci kakvih prava koja su obuhvaćena zaštitom iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
16. Član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
17. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 28, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 20/02). S druge strane, pojam »imovina» koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava.
18. Prvoapelant je zaključenjem ugovora o davanju saglasnosti za jednokratno korištenje stana, stekao pravo da odredi jednog svog radnika kome će druga ugovorna strana kao vlasnik stana izdati rješenje o dodjeli stana na korištenje podobno za zaključenje ugovora o korištenju stana i time sticanje stanarskog prava. Na osnovu ovog ugovora, prvoapelant nije stekao ni vlasništvo ni posjed nad predmetnim stanom, ovaj stan se nije mogao ustupiti drugom licu niti vršiti zamjena bez saglasnosti vlasnika, a po prestanku njegove važnosti stan je trebalo vratiti vlasniku. Dakle, suština prava koje je stekao prvoapelant ne predstavlja ekonomsku vrijednost u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, već samo mogućnost da se odredi jedan radnik kome će se kasnijom dodjelom stana od strane vlasnika riješiti socijalno pitanje. Činjenica je da radnik prvoapelanta, kome je izdato rješenje o dodjeli stana na korištenje, nikada nije uselio niti stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu koje bi predstavljalo imovinu u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da prvoapelant nije nosilac prava koja su obuhvaćena zaštitom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je njegova apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Drugoapelant je došao u posjed predmetnog stana na osnovu odluke o dodjeli koju je donio prvoapelant i na osnovu činjenice da mu je ključeve od stana predao raniji nosilac stanarskog prava prilikom iseljenja iz stana. Međutim, nije postojao nikakav zakonski osnov po kojem bi prvoapelant mogao dodijeliti predmetni stan drugoapelantu. Naime, prvoapelant nije vlasnik stana, a na osnovu ugovora nije stekao pravo dodjele stana, osim prava utvrđivanja prioriteta kojem će se radniku stan dodijeliti. Mandat za izdavanje rješenja o dodjeli stana je prema ugovoru zadržao vlasnik stana. Nadalje, drugoapelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, već samo ima očekivanja i potraživanja da će mu biti izdato rješenje o dodjeli stana na korištenje podobno za zaključenje ugovora o korištenju stana i sticanje stanarskog prava, što je i bio tužbeni zahtjev.
21. Ustavni sud smatra da ni drugoapelant nije nosilac prava koja su obuhvaćena zaštitom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je i njegova apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić