Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-136/03 (M.K.)
Odluka donesena 19. 03. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-136/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
19. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Ćazim Sadiković i Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 19. marta 2004. godine, u predmetu broj U-136/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-387/01 od 28. septembra 2001. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-151/97 od 1. decembra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, zastupan po punomoćniku H. V., advokatu iz Bihaća, podnio je 24. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-387/01 od 28. septembra 2001. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-151/97 od 1. decembra 2000. godine.
2. Apelant je 31. avgusta 1989. godine zaključio darovni ugovor, kao daroprimac, sa B. B. rođenom K., kao darodavcem, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Bihaću, pod brojem OV-1017/89 1. septembra 1989. godine. Predmet ugovora je bio darovanje ¼ dijela nekretnina upisanih u zemljišno-knjižni uložak broj 805, KO Bihać.
3. Presudom Općinskog suda u Bihaću, broj P-151/97 od 1. septembra 2000. godine navedeni ugovor je poništen i naloženo je zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Bihaću da izvrši uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u pogledu predmetnih nekretnina.
4. Protiv navedene prvostepene presude apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću koji je svojom presudom, broj Gž-387/01 od 28. septembra 2001. godine, odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda u Bihaću
5. Nakon toga, apelant 24. decembra 2001. godine podnosi apelaciju Ustavnom sudu.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
8. Ustavni sud ističe da revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek. U konkretnom slučaju, apelant je, kao posljednji pravni lijek, koristio žalbu na presudu Općinskog suda u Bihaću, upućenu na odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću. Međutim, apelant nije koristio reviziju na presudu Kantonalnog suda u Bihaću, obzirom da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila 30.000,00 konvertibilnih maraka, po dopisu Općinskog suda u Bihaću od 7. marta 2002. godine. Naime, članom 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98 i 3/99) propisano je da revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000,00 konvertibilnih maraka. Dakle, u ovom slučaju je bilo moguće podnijeti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić