Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/03 (A. B.)

Odluka donesena 26. 08. 2004.

  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-546/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 08. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-

546/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B., iz Brčkog, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-161/03 od 12. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B., (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, zastupan po O. M. advokatu iz Brčkog, podnio je 22. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-161/03 od 12. septembra 2003. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. U ostavinskom postupku koji se vodio iza umrlog G. B. iz Brčkog, Osnovni suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je rješenje broj O-63/01-4 od 29. maja 2003. godine, kojim je advokatu O. M. iz Brčkog i F. L.-pripravniku zaposlenom u njegovoj advokatskoj kancelariji, uskratio mogućnost zastupanja zakonskog nasljednika A. B.. Mogućnost zastupanja je uskraćena iz razloga što je advokat O. M., u navedenom ostavinskom postupku, prvo bio punomoćnik B. B.-supruge umrlog G. B. i A. B. njegovog sina, da bi zatim u ime B. B. tražio da se predmetni ostavinski postupak prekine radi dokazivanja njene bračne tečevine u imovini ostavitelja. B. B. je upućena da pokrene parnični postupak, a advokat O. M. u njeno ime podnosi tužbu protiv njenih sinova A. B. i E. B.. Nakon toga, advokat O. M. povlači navedenu tužbu, te traži da se nastavi predmetni ostavinski postupak u kome se on sada pojavljuje kao punomoćnik A. B., protiv koga je prethodno podnio tužbu u ime B. B. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se desila situacija u kojoj je advokat O. M. bio punomoćnik stranke u čije ime je tužio A. B., da bi sada u ostavinskom postupku ponovo bio punomoćnik A. B. u kome je stranka i B. B. u čije ime je bio podnio tužbu protiv A. B.. Po mišljenju Osnovnog suda, navedena situacija je u suprotnosti sa članom 22. stav

2. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 40/02) po kojem advokat «mora odbiti zastupanje ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom pitanju vezanom za taj predmet» kao i sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u kome se garantuje jednakost svim strankama u postupku. Obzirom na navedene razloge Osnovni sud je uskratio mogućnost advokatu O. M. da zastupa A. B. u predmetnom ostavinskom postupku.

4. Apelant je izjavio žalbu Apelacionom sudu, koji je donio rješenje broj Gž-161/03 od 12. septembra 2003. godine, kojm je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju odluke, Apelacioni sud je naglasio da zaista proizilazi da je advokat O. M. prvo bio punomoćnik B. B. i A. B. u ostavinskom postupku iza umrlog G. B., da bi se zatim taj postupak prekinuo iz razloga što je u parničnom postupku trebalo utvrditi bračnu tečevinu B. B. u imovini ostavitelja. Advokat O. M. je zatim bio punomočnik B. B. u parničnom postupku po tužbi radi utvrđenja, dok je tužena stranka bio A. B.. Nakon što je navedena tužba povučena, te nakon što je predmetni ostavinski postupak nastavljen, advokat O. M. se pojavljuje kao punomoćnik A. B. sa ovlaštenjem da se može odreći njegovog nasljednog dijela u ime B. B.. Apelacioni sud je naglasio da je zaista neuobičajeno da sud a ne same stranke vode računa o osobi koja ih zastupa i njenim odnosima sa drugim strankama u postupku, kao i da Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta», br. 5/00, 1/01 i 6/02) ne sadrži ni jednu konkretnu odredbu u vezi sa nastalim slučajem. Međutim, iz opštih principa navedenog Zakona nesumnjivo proizilazi da isti punomočnik ne može u isto vrijeme zastupati interese ovlaštenika u jednom postupku, a u drugom postupku ga tužiti u ime drugog ovlaštenika te u tom postupku zastupati interese drugog ovlaštenika u cilju donošenja odluke koja je od najdirektnijeg uticaja na odluku u prvom postupku.

5. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji apelant ističe da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što uskraćivanjem prava na zastupanje advokatu O. M., u navedenom ostavinskom postupku, njemu nije data mogućnost da raspravlja pred sudom čime je došlo do narušavanja principa na pristup sudu i principa kojim se garantuje fer suđenje. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu imali uporište u Zakonu o parničnom postupku da uskrate pravo na zastupanje advokatu O. M., te da u skladu sa Zakonom o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine advokat može odbiti zastupanje stranke, a da nigdje ne stoji da će sud odbiti zastupanje, kao i da sudovi po službenoj dužnosti ne paze na interese stranaka, već da to rade advokati.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».

7. Polazeći od navoda iz apelacije, Ustavni sud treba da ispita da li se rješenjem Apelacionog suda broj Gž-161/03 od 12. septembra 2003. godine, kojim je advokatu O. M. uskarćena mogućnost zastupanja apelanta u ostavinskom postupku iza umrlog G. B., krši apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Obzirom da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odgovara pravu iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju citirati relevantne odredbe navedenog člana Evropske konvencije.

8. Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» «Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: [...]Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza[...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom[...]».

9. Ustavni sud naglašava da apelant u apelaciji navodi da pobijanim rješenjem Apelacionog suda njemu nije data mogućnost raspravljanja pred sudom, čime je došlo do narušavanja prava na pristup sudu i pravično suđenje.

10. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o ostavinskom postupku, te se poziva na svoj raniji stav iznesen u odluci broj U-65/02 od 26. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 43/03, tačka 28.) gdje je navedeno da «[...]ostavinski postupak sam po sebi ne predstavlja spor[...]». Imajući u vidu navedeno, u ovom slučaju moglo bi se postaviti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje koja se navodno desila u ostavinskom postupku, koji nema karakter «spora» u smislu citiranog člana Evropske konvencije, a koji «spor» treba postojati da bi određeni postupak uživao garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Osim toga, Ustavni sud ističe da predmetni ostavinski postupak nije ni završen obzirom da Apelacioni sud nije donio rješenje kojim se odlučuje o raspodjeli imovine iza ostavitelja, već se pobijano rješenje striktno odnosi na uskraćivanje mogućnosti advokatu O. M. da zastupa apelanta u navedenom ostavinskom postupku. Stoga, Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg bi mogao smatrati da je apelantu, pobijanim rješenjem Apelacionog suda, uskraćeno pravo da raspravlja pred sudom kao i pravo na pristup sudu, obzirom da je apelant lično mogao nastaviti ostavinski postupak ili izabrati novog advokata.

12. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju rješenjima redovnih sudova nesporno utvrđeno da je advokat O. M. pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu, obzirom da je predmetni ostavinski postupak prvo bio prekinut iz razloga što je u parničnom postupku trebalo utvrditi bračnu tečevinu apelantove majke. Advokat O. M. je u ime apelantove majke podnio tužbu protiv apelanta. Nakon što je tužba povučena, predmetni ostavinski postupak je nastavljen, a advokat O. M. se pojavljuje kao punomoćnik apelanta, u istom predmetu u kom učestvuje i apelantova majka, u čije ime je prethodno tužio apelanta. Činjenicu zastupanja suprotne stranke u istom predmetu nije demantovao ni apelant u apelaciji. Dakle, desila se situacija u kojoj je advokat O. M. bio obavezan da, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o advokaturi, odbije zastupanje apelanta. Obzirom da to nije uradio, pravo na zastupanje oduzeto mu je rješenjem Osnovnog suda Brčko Distrikta koje se temelji na relevantnim odredbama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, a koje je kasnije potvrđeno rješenjem Apelacionog suda.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/03 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio