Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/04 (M.B.)
Odluka donesena 30. 11. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-613/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine u predmetu broj AP -613/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B., podnesena protiv riješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj KŽ-69/04 od 1. juna 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Vlasenici, broj Kv -6/04 od 23. marta 2004. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj KŽ-22/03 od 18. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj K-120/02 od 20. septembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tupanara, Opština Šekovići, koga zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je, 8. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv riješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj KŽ-69/04 od 1. juna 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kv -6/04 od 23. marta 2004. godine, presude Okružnog suda, broj KŽ-22/03 od 18. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda, broj K-
120/02 od 20. septembra 2002. godine. Apelant je takođe tražio da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud naložio da se privremeno odloži izvršenje kazne izrečene presudom Okružnog suda, broj Kž-22/03 od 18. septembra 2003. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Apelant je presudom Osnovnog suda, broj K -120/02 od 20. septembra 2002. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, zbog krivičnog djela –teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4., a u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio. («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96).
3. Okružni sud je presudom, broj KŽ-22/03 od 18. septembra 2003. godine, preinačio prvostepenu presudu i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
4. Apelant je podnio zahtjev za ponavljanje postupka, koji je Osnovni sud, rješenjem broj Kv 6/04 od 23. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Kž-69/04 od 1. juna 2004. godine, odbacio kao nedozvoljen.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Obzirom da je apelant ulagao zahtjev za ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek, koji je odbačen kao nedozvoljen, pa prema tome ne predstavlja efektivni pravni lijek, slijedi da je konačna odluka donesena po posljednjem efektivnom pravnom lijeku, presuda Okružnog suda broj KŽ-22/03 od 18. septembra 2003. godine.
8. Kako je apelantu, 7. oktobra 2003. godine, uručena presuda Okružnog suda, broj KŽ-
22/03 od 18. septembra 2003. godine, a apelacija podnesena 8. jula 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić