Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-645/03 (S. H., Sa. H., mldb. A. H. i mldb. E. H.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-645/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine u predmetu broj AP-645/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S., Sa., A. i E. H., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj P-102/03 od 15. oktobra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H., Sa. H., mldb. A. H. i mldb. E. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tršića Opština Zvornik, koje zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. decembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-102/03 od 15. oktobra 2003. godine.
2. Osnovni sud je donio rješenje, broj P-102/03 od 15. oktobra 2003. godine, kojim se utvrđuje da je tužba apelanata protiv Društva za osiguranje «ZOIL» Sarajevo, Poslovna jedinica Zvornik, povučena. U obrazloženju ove odluke je navedeno da apelanti, kao tužioci u ovoj pravnoj stvari, nisu pristupili na zakazano za ročište za 15. oktobar 2003. godine, iako su bili uredno pozvani. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u roku od 30 dana od dana prijema istog.
3. Međutim, umjesto žalbe, apelanti su, 23. oktobra 2003. godine, Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, u kom su tražili da se stavi van snage predmetno rješenje o povlačenju tužbe i zakaže pripremno ročište. Rješavajući po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, Osnovni sud je donio rješenje, broj P-102/03 od 24. novembra 2003. godine, kojim se isti odbija kao neosnovan. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da apelanti uz prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nisu dostavili dokaze da su bili opravdano spriječeni da pristupe na ročište koje je bilo zakazano za 15. oktobar 2003. godine, te samim tim nisu ni dokazali da su zbog opravdanih razloga propustili navedeno ročište.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu».
5. Ustavni sud podsjeća na svoj stav iznesen u odluci broj U-15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine, koji u relevantnom dijelu glasi: [...]princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonima[...]se odnosi isključivo na efektivne[...] pravne lijekove[...].Ustavni sud citira sudsku praksu organa Evropske konvencije, koji stoje na stanovištu da se zahtijevi za ponavljanje postupka ne mogu smatrati efektivnim pravnim lijekom osim ukoliko se nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Isti princip se primjenjuje i na zahtijev za povraćaj u pređašnje stanje (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj E 27453/90 od 9. januara 1990. godine). Dakle, Ustavni sud smatra da se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može smatrati efektivnim pravnim lijekom jedino u slučaju kada se takav prijedlog pokaže uspješnim, tj. kada sud usvoji takav zahtijev. Obzirom da u konkretnom slučaju prijedlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje nije usvojen proizilazi da su apelanti koristili neefektivan pravni lijek. Dakle, u konkretnom slučaju apelanti su umjesto žalbe Okružnom sudu koristili prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, koji je neefektivan pravni lijek obzirom da je prijedlog odbijen kao neosnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili sve pravne lijekove moguće po zakonu, jer se takva obaveza odnosi isključivo na iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova, dok korištenje neefektivnih pravnih lijekova apelante ne oslobađa obaveze iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
6. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da za razmatranje apelacije, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, kako je to predviđeno članom 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika ustavnog suda.
7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17.
Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić