Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-459/04 (A.A.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-459/04
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 459/04, rješavajući apelaciju A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. A., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-575/03 od 9. februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-226/02 od 21. oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja podnijela je, 13. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-575/03 od 9. februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-226/02 od 21. oktobra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je zatraženo 12. novembra 2004. godine, a od «Neimarstva» iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tuženi) 24. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovore, a tuženi je dostavio odgovor 8. februara 2005. godine.
4. Odgovor tuženog je 17. februara 2005. godine dostavljen apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-226/02 od 21. oktobra 2003. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da joj isplati, na ime duga, iznos od 5.980 KM, te zaostala dugovanja po osnovu rada, zimnice, regresa i ogrijeva za period od 1. januara 1999. godine do 4. oktobra 2002. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Prvostepeni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, zaključio da je apelantica, u toku 1999. godine, primila iznos od 978,00 KM i iznos od 1.270,00 KM u toku 2000. godine. Ovi iznosi, prema nalazu vještaka, predstavljali su zajamčene plaće u visini od 65% plaće koju bi radnik ostvario u određenom periodu u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Zajamčene plaće se prema ovim odredbama isplaćuju kada poslodavac nema dovoljno sredstava za isplatu plaća u visini propisanoj Općim kolektivnim ugovorom i mogu se isplaćivati najduže šest mjeseci. Budući da je tužena, prema zaključku Osnovnog suda, u spornom periodu poslovala sa gubitkom i bila nelikvidna, a isplatila je apelantici zajamčene plaće kako to predviđaju odredbe Općeg kolektivnog ugovora, Osnovni sud je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
7. Okružni sud je Presudom broj Gž-575/03 od 9. februara 2004. godine uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako što je djelimično uvažio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da isplati apelantici iznos od 1.088,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. juna 2001. godine, pa do isplate, kao i da naknadi troškove postupka. Obrazlažući ovu odluku, Okružni sud je zaključio da nije sporno da je apelantica u spornom periodu bila na radu kod tuženog, te da joj je, 4. oktobra 2002. godine, prestao radni odnos sporazumnim raskidom. Također, Okružni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica efektivno radila u toku 1999. i 2000. godine, dok u periodu od 1. januara 2001. godine do 4. oktobra 2002. godine nije dolazila na posao, te da su nesporni i iznosi obračunatih, isplaćenih i neisplaćenih naknada, kako je to vještak utvrdio.
8. Okružni sud je, također, utvrdio da su apelantici, u periodu januar-maj 1999. godine, isplaćeni iznosi u visini obračunate plaće, a u periodu januar-juni 2000. godine, u visini nešto nižoj od obračunatog iznosa. Međutim, počevši od jula 2000. godine pa do prestanka radnog odnosa apelantici, 4. oktobra 2002. godine, tuženi nije isplaćivao naknadu po osnovu rada, pa je apelantica sa danom prestanka isplata i saznala za povredu tog prava, te je mogla u daljnjem roku od jedne godine tužbom kod nadležnog suda tražiti zaštitu tog prava. Međutim, kako je apelantica tužbu podnijela tek 27. maja 2002. godine, to joj, prema zaključku Okružnog suda, pripada pravo na zaštitu za period od 27. maja 2001. godine pa do 4. oktobra 2002. godine, kao dana prestanka radnog odnosa.
9. Dalje, Okružni sud je utvrdio da apelantica nije radila u periodu od 1. januara 2001. godine do 4. oktobra 2002. godine. S obzirom da se prema Općem kolektivnom sporazumu zajamčena plaća u slučaju nelikvidnosti poslodavca može isplaćivati u periodu koji nije duži od šest mjeseci, problem se, kako ističe Okružni sud, javlja kada nelikvidnost ili teškoće u poslovanju traju duže od šest mjeseci, a zaposlenima se ništa ne isplaćuje. Prema mišljenju Okružnog suda, u takvom slučaju moraju se primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na naknadu štete. Budući da istekom roka od šest mjeseci apelantici nije isplaćena ostvarena plaća, niti je bila proglašena «tehnološkim viškom», niti je, pak, proglašen stečaj poslodavca u kojem slučaju bi svoju zaradu potraživala u stečajnom postupku, poslodavac je dužan isplatiti štetu koju je apelantica na taj način pretrpjela i to po osnovu pretpostavljene krivice, koja se sastoji u propuštanju tuženog da učini nešto od navedenog. U određivanju visine ove štete, Okružni sud je pošao od nalaza i mišljenja vještaka datog tokom prvostepenog postupka, pa je utvrdio da bi za sporni period zajamčena plaća iznosila 68,00 KM mjesečno, te joj je u skladu s tim dosudio ukupno 1.088,00 KM, kao naknadu štete za period od 1. juna 2001. do 4. oktobra 2002. godine, sa kamatama i troškovima postupka, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen.
IV. Relevantni propisi
10. U Zakonu o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00) relevantne odredbe glase:
«Član 83.
Radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu [...].
Član 84.
Kolektivnim ugovorom određuje se najniža plaća, kao i način njenog ostvarivanja i usklađivanja.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu određuju se periodi za isplatu plaća, koji ne mogu biti duži od 30 dana [...].
Član 86.
Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme odsustvovanja s rada u slučajevima predviđenim ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 87.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i uvjeti za ostvarivanje prava na naknadu plaće, visina naknade, način isplate i druga pitanja u vezi sa ostvarivanjem prava radnika na naknadu plaće [...].
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.»
11. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: «Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice [...].
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.»
12. U Općem kolektivnom ugovoru («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 13/98, 31/9, 39/99, 26/00 i 21/01) relevantne odredbe glase:
«Član 50.
Poslodavac koji nema dovoljno sredstava za isplatu plaća u visini određenoj u skladu sa članovima 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora, dužan je da svim zaposlenim isplati zajamčeni iznos plaće.
Zajamčena plaća iznosi u visini 65% plaće koju bi radnik ostvario u određenom periodu u skladu sa članom 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora.
Zajamčena plaća može se isplaćivati najduže u trajanju do šest mjeseci.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Kršenje ovih prava apelantica vidi u načinu na koji je dug obračunao Okružni sud, jer smatra da ima pravo na stvarnu i potpunu štetu u iznosu punih plaća za sporni period, a ne u visini zajamčenih plaća. Naime, apelantica navodi da se odredbe Općeg kolektivnog sporazuma o isplati zajamčenih plaća u slučaju nelikvidnosti ili teškoća u poslovanju primjenjuju na one poslodavce koji povremeno zapadnu u takve teškoće, a ne na one koji «godinama fiktivno prikazuju takvo stanje da bi izbjegli sve obaveze poslodavca, kako prema radnicima, tako i prema državi». Na ovaj način je, prema apelanticinim navodima, povrijeđeno i njeno pravo na mirno uživanje imovine.
b) Odgovor na apelaciju
14. U svom odgovoru tuženi osporava navode iz apelacije i navodi da je apelantica u svakom slučaju morala iskoristiti mogućnost izjavljivanja revizije, budući da je članom 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisano da Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju, bez obzira na zabranu iz stava 2. istog člana, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Osim toga, tuženi navodi da je pobijanim presudama utvrđeno da je tuženi niz godina poslovao sa gubitkom, te da nije imao sredstava za isplatu plaća zaposlenima, te da je iz tih presuda očigledno da niti jedno apelanticino ustavno pravo nije povrijeđeno. Stoga tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž- 573/03 od 9. februara 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Iz prezentata na pobijanoj presudi vidljivo je da je pobijana presuda primljena u Osnovnom sudu u Trebinju 15. marta 2004. godine, zbog uručenja apelantici, a apelacija je podnesena 13. maja 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelanticina žalba se, u suštini, odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
24. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
26. Ustavni sud smatra da je apelantica imala mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelantica nije osporila nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Štaviše, Okružni sud je ispravio greške u primjeni prava koje je uočio u prvostepenom postupku u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, pa je svojim tumačenjem utvrđenih činjenica i primjenom odgovarajućih propisa uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u apelanticinu korist. Pri tome, Okružni sud je, kod određivanja visine štete koju je apelantica pretrpjela, pošao od nalaza i mišljenja vještaka datog u prvostepenom postupku, te je dao ubjedljive razloge i obrazloženje za svoju odluku kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih zaključaka.
27. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Okružni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. U pobijanoj presudi Okružnog suda navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
28. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić