Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/04 (D.K.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-766/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP 766/04, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3, člana 16 stav 2 tačka 14 i člana 59 stav 2 tačka 1 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. K., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 219/04 od 29. juna 2004. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K., (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupaju Miljkan Pucar i Vojislav Dimitrijević, advokati iz Banje Luke, podnio je 28. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 219/04 od 29. juna 2004. godine.

2. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, koristeći svoja ovlašćenja koja ima na osnovu člana V Aneksa 10 (Sporazum o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora) Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kom je Visoki predstavnik konačan autoritet u zemlji u pogledu tumačenja navedenog Sporazuma, posebno uzevši u obzir član II/1 d) istog Sporazuma, donio je 29. juna 2004. godine Odluku kojom se apelant smjenjuje sa funkcije predsjedavajućeg Narodne skupštine Republike Srpske i predsjednika Srpske demokratske stranke, te mu se zabranjuje da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik, naknadnom odlukom, eventualno izričito ne ovlasti da iste obavlja ili da se kandiduje, i odmah mu prestaju sva prava na naknade, odnosno privilegije ili status koji proizlazi iz navedenih funkcija.

3. Visoki predstavnik u svojoj Odluci kao razloge za smjenjivanje apelanta sa navedenih funkcija, između ostalog, navodi da je apelant, kao vodeći član Srpske demokratske stranke, koji zauzima najodgovorniji položaj u stranci, kriv za propust Srpske demokratske stranke da iz političkog ambijenta eliminiše uslove koji doprinose da se omogući da opstanu lica optužena prema članu 19 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i njihove strukture podrške.

Ovakvi apelantovi propusti, kako se dalje navodi u osporavanoj odluci, ugrožavaju mirovni proces i štetni su po stabilnost i zakonitost.

4. Apelant je 28. avgusta 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenom odlukom Visokog predstavnika povrijeđeno pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana 6 Evropske konvencije, kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije, sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja iz člana 11 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda.

6. Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16 stav 2 tačka 17 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

14. apelacija je preuranjena».

7. Ustavni sud, prije svega, želi da podsjeti na dosadašnju jurispudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu i Ustavnog suda, u predmetima u kojima su osporavane odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Tako, npr., zauzet je stav da se za Visokog predstavnika ne može reći da istupa kao, ili u ime države ili entiteta, kada vrši svoja ovlašćenja, te da Visoki predstavnik nije strana u Sporazumu (vidi predmet broj CH/00/4027 i CH/00/4074 Opštinsko vijeće Mostar Jugozapad protiv Visokog predstavnika, odluka o prihvatljivosti od 9. marta 2000, Odluke i izvještaji januar-juni 2000, tačka 9). Nadalje, prema jurisprudenciji Ustavnog suda, Ustavni sud ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada Visoki predstavnik zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 9/00 od 3. novembra 2000, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01), kao i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj 25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01) Takođe, Ustavni sud podsjeća na svoje Rješenje broj 37/01 od 2. novembra 2001. godine, i Odluku Ustavnog suda, broj AP 350/04 od 26. avgusta 2004. godine, kojim je odbacio apelaciju apelanta smatrajući da odluka Visokog predstavnika ne može da se smatra sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI/3 b) Ustava BiH.

8. Ustavni sud podsjeća da se prema članu II/2 Ustava BiH Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Kroz pozivanje u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine na sporazume o ljudskim pravima, nabrojane u Aneksu I Ustava, veliki broj sporazuma o ljudskim pravima se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da «sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kom osnovu [...].» Slijedi da sva lica u Bosni i Hercegovini uživaju ljudska prava i osnovne slobode predviđene Evropskom konvencijom i ne postoji nikakav izuzetak od obaveze da se poštuju ovi standardi.

9. Imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud posebno čvrsto stoji na stavovima da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja da li postoje kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje da se ospore predmetne odluke Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njigovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako se otvara pitanje da li postoje kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Takav pristup takođe ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje postojanje prava iz člana 13 Evropske konvencije.

11. U ovom predmetu Ustavni sud zapaža da osporena odluka Visokog predstavnika za Bosnu Hercegovinu, kojom je apelant smjenjen sa navedenih funkcija, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava činjenični ni pravni osnov, niti pouku o pravnom lijeku. Štaviše, u osporenoj Odluci je navedeno, između ostalog, da odredbe Odluke ne mogu da se osporavaju pred sudovima Bosne i Hercegovine i njenih entiteta, niti na drugom mjestu, te da se ne može pred bilo kojim sudom da pokrene postupak u vezi sa obavezama čije izvršenje iz njih proističe. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini da, primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituju sve akte koji mogu da dovedu do kršenja pojedinačnih prava.

12. U konkretnom slučaju, evidentno je da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom je smjenjen sa funkcije predsjedavajućeg Narodne skupštine Republike Srpske, predsjednika SDS, i kojom mu je zabranjeno obavljanje svake službene, izborne ili imenovane javne funkcije kao i kandidovanje na izborima i obavljanje funkcije u političkim strankama, zbog čega mu prestaju sva prava na naknade, odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija, a da pri tom nije pokušao da ospori Odluku Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima nego se direktno obratio Ustavnom sudu, bez obzira što se u samoj Odluci navodi da sudovi ne mogu da postupaju po toj Odluci..

13. Prema odredbama člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/04 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio