Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/04 (S.T.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-777/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, sudije Jovo Rosić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP 777/04, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3, člana 16 stav 2 tačka 14 i člana 59 stav 2 tačka 1 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 278/04 od 30. juna 2004. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dobrljina, Novi Grad, podnio je 30. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 278/04 od 30. juna 2004. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se tumačenje Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu u dijelu koji se odnosi na navodnu zabranu da se zaposli u preduzećima koji imaju državno većinsko vlasništvo, stavi van snage, i omogući mu se da se zaposli prema ranije sklopljenom ugovoru.

2. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je 29. juna 2004. godine Odluku kojom je apelant smijenjen sa funkcije člana Opštinskog odbora SDS-a Novi Grad, i sa ostalih javnih i stranačkih funkcija koje je obavljao do 30. juna 2004. godine, zbog čega mu prestaju sva prava na nadoknade odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija. Istom Odlukom apelantu je zabranjeno da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom eventualno izričito ne ovlasti da ih obavlja ili da se kandiduje. U Odluci se navodi da je ovakva mjera protiv apelanta preduzeta zato što je kao član Opštinskog odbora SDS-a Novi Grad kriv za propust SDS-a da eliminiše iz političkog ambijenta uslove koji omogućavaju opstanak lica optuženih za ratne zločine pred Međunarodnim sudom.

3. Apelant je 30. avgusta 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporavanom Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu povrijeđeno pravo iz čl. 6, 8, 10, 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao oblik prava na imovinu zbog toga što mu je uskraćeno pravo na rad. Predložio je da Ustavni sud zbog toga što mu je poništen ugovor o radu obaveže Bosnu i Hercegovinu da mu isplati iznos od 50.000,00 KM na ime izgubljene zarade i ostalih naknada, kao i naknade nematerijalne štete zbog isticanja njegovog imena u javnim medijima.

Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se tumačenje Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i u dijelu koji se odnosi na navodnu zabranu da se zaposli u preduzećima koji imaju državno većinsko vlasništvo, stavi van snage, i omogući mu se da se zaposli prema ranije sklopljenom ugovoru.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (...) 14. apelacija je preuranjena».

5. Ustavni sud želi da podsjeti da shodno dosadašnjoj jurisprudenciji, ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01). Takođe, Ustavni sud ima nadležnost i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj 25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/00). Takođe, Ustavni sud podsjeća na svoje Rješenje broj U 37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio apelaciju smatrajući da Odluka Visokog predstavnika ne može da se smatra sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud podsjeća da se shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Sem toga, shodno članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, svi «[...] sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta [...] primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode [...]» iz člana II/2. Nadalje, shodno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, veliki broj drugih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima se takođe primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da će uživanje u pravima i slobodama koji su sadržani u ovim međunarodnim sporazumima biti obezbijeđeno «[...] svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu [...]». Slijedi da svim licima u Bosni i Hercegovini mora da bude obezbijeđeno uživanje u pravima i slobodama iz Evropske konvencije i drugih međunarodnih sporazuma bez ikakvih izuzetaka od obaveze poštovanja ovih standarda.

7. Zbog toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda shodno članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje da se ospori predmetna odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takav pristup takođe ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka čime se dovodi u pitanje postojanje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Zbog toga, otvara se pitanje i postojanja kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da osporena Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava činjenični ni pravni osnov, niti pouku o pravnom lijeku. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini da, primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituju sve akte koji mogu da dovedu do kršenja prava i obezbijede zaštitu za eventualne povrede (vidi tačku 6).

10. U konkretnom slučaju, evidentno je da je apelant podnio apelaciju protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom je apelant smijenjen sa funkcije člana Opštinskog odbora SDS-a, Novi Grad, i sa ostalih javnih i stranačkih funkcija koje je obavljao do 30. juna 2004. godine, zbog čega mu prestaju sva prava na nadoknade odnosno privilegije i status koji proizilazi iz tih funkcija, te mu se zabranjuje da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama. Međutim, apelant nije pokušao da ospori Odluku Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima, koji shodno Ustavu Bosne i Hercegovine moraju direktno da primjenjuju Evropsku konvenciju i da pruže zaštitu garantovanih prava i sloboda, nego se direktno obratio Ustavnom sudu.

11. Shodno odredbama člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da razmatra apelantov prijedlog da izda privremenu mjeru.

14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/04 (S.T.) | Sudska praksa | Aktio