Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/04 (M.D.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-779/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, sudije Jovo Rosić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP 779/04, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3, člana 16 stav 2 tačka 14 i člana 59 stav 2 tačka 1 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. D., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 248/04 od 30. juna 2004. godine, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, podnio je 30. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 248/04 od 30. juna 2004. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Odluku Visokog predstavnika staviti van snage i omogućiti mu da obavlja svoje dužnosti.
2. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je 30. juna 2004. godine Odluku kojom je apelant smijenjen sa funkcije direktora za istraživanje, razvoj i koordinaciju Srpske šume i ostalih javnih i stranačkih funkcija, zbog čega mu prestaju sva prava na naknade odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija. Istom Odlukom apelantu je zabranjeno da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom eventualno izričito ne ovlasti da ih obavlja ili da se kandiduje. U Odluci se navodi da je ovakva mjera protiv apelanta preduzeta zato što je zbog svojih postupaka, odnosno propusta u djelovanju na odgovornoj funkciji, doprinio da se optuženi za ratne zločine zaštite od pravde.
3. Apelant je 30. avgusta 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenom Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu povrijeđeno njegovo pravo iz čl. 6, 11 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2 (3) i 25 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te više odredaba Kopenhagenske konvencije o ljudskim pravima (Opšti okvirni Sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks 3) tač. 7.5, 7.6 i 7.9. Dalje, navodi da su mu Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu uskraćena prava iz radnog odnosa, čime je ugrožena egzistencija njega i njegove porodice i nanesena mu velika moralna šteta koju će morati da trpi ubuduće.
Predložio je da Ustavni sud utvrdi iznos materijalne i nematerijalne štete koja mu je počinjena osporenom Odlukom u iznosu od 102.556,00 KM na mjesečnom nivou počevši od 1. jula 2004. godine. Od predloženog iznosa 100.000,00 KM se odnosi na nematerijalnu štetu, duševnu patnju i bol i treba da se uveća za svaki mjesec 10%, a iznos od 2.556,00 KM odnosi se na materijalnu štetu i predstavlja pravo po osnovu ugovora o radu u Generalnoj direkciji JPŠ-a «Srpske šume», koji treba da prati sve promjene u davanjima, od dana kada je donesena odluka Visokog predstavnika. Predložio je da Ustavni sud obaveže Bosnu i Hercegovinu da utvrđeni iznos štete isplati na teret budžeta Bosne i Hercegovine.
Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, Odluku Visokog predstavnika staviti van snage i omogućiti mu da dalje obavlja svoje dužnosti.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
14. apelacija je preuranjena».
5. Ustavni sud želi da podsjeti da, prema dosadašnjoj jurisprudenciji, ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01). Takođe, Ustavni sud ima nadležnost i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj 25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/00). Takođe, Ustavni sud podsjeća na svoje Rješenje broj U 37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio pelantovu apelaciju smatrajući da odluka Visokog predstavnika ne može da se smatra sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud podsjeća da se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Sem toga, prema članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, svi «[...] sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta [...] primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode [...]» iz čl. II/2. Nadalje, shodno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, veliki broj drugih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima se takođe primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da će uživanje u pravima i slobodama koji su sadržani u ovim međunarodnim sporazumima biti obezbijeđeno «[...] svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu [...]». Slijedi da svim licima u Bosni i Hercegovini mora da bude obezbijeđeno uživanje u pravima i slobodama iz Evropske konvencije i drugih međunarodnih sporazuma bez ikakvih izuzetaka od obaveze poštovanja ovih standarda.
7. Zbog toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja da li postoje kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje osporavanja predmetnih odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takav pristup takođe ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka čime se dovodi u pitanje postojanje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Zbog toga, otvara se pitanje i da li postoje kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da osporena Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava činjenični ni pravni osnov, niti pouku o pravnom lijeku. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini da, primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituje sve akte koji mogu da dovedu do kršenja prava i obezbijede zaštitu za eventualne povrede (vidi tačku 6).
10. U konkretnom slučaju, evidentno je da je apelant podnio apelaciju protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom je apelant smijenjen sa funkcije direktora za istraživanje, razvoj i koordinaciju Srpske šume i ostalih javnih i stranačkih funkcija zbog čega mu prestaju sva prava na naknade odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija, te mu se uskraćuje da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama. Međutim, apelant nije pokušao da ospori Odluku Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine moraju direktno da primjenjuju Evropsku konvenciju i da pruže zaštitu garantovanih prava i sloboda, nego se direktno obratio Ustavnom sudu.
11. Shodno odredbama člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da razmatra apelantov prijedlog da izda privremenu mjeru.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić