Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/04 (M.L.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-781/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, sudije Jovo Rosić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP 781/04, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3, člana 16 stav 2 tačka 14 i člana 59 stav 2 tačka 1 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. L., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 246/04 od 30. juna 2004. godine, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče/Srbinja, podnio je 31. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 246/04 od 30. juna 2004. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka pred Ustavnim sudom osporavanu Odluku Visokog predstavnika staviti van snage i omogućiti mu da obavlja svoje dužnosti.
2. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je 30. juna 2004. godine Odluku kojom je apelant smijenjen sa funkcije direktora Regionalnog Telekoma Srpske, Foča/Srbinje, potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a Foča/Srbinje i ostalih javnih i stranačkih funkcija, zbog čega mu prestaju sva prava na nadoknade odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija. Istom Odlukom, apelantu je zabranjeno da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom eventualno izričito ne ovlasti da ih obavlja ili da se kandiduje. U Odluci se navodi da apelant kao akter postojeće političke strukture Republike Srpske snosi izvedenu krivicu za znatan doprinos institucionalnim propustima da se iz političkog ambijenta eliminišu uslovi koji doprinose i omogućavaju materijalnu podršku i pomoć licima optuženim prema članu 19 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te da je na taj način opstruirao proces sprovođenja mira.
3. Apelant je 31. avgusta 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporavanom Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu povrijeđeno pravo iz čl 6 i 11 st. 1 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 2 (3) i 25 Pakta o građanskim i političkim pravima, te više odredbi Kopenhagenske konvencije o ljudskim pravima (Opšti okvirni Sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks 3), tač. 7.5, 7.6. i 7.9.
Apelant je predložio da Ustavni sud preispita sve navedeno i utvrdi iznos materijalne i nematerijalne štete koja mu je počinjena osporavanom Odlukom u iznosu od 154.000 KM na mjesečnom nivou, počev od 1. jula 2004. godine. Ističe, da se od predloženog iznosa 150.000 KM odnosi na nematerijalnu štetu, duševnu patnju, bol i zdravstveno stanje koji treba da se uveća za svaki mjesec 10%, a iznos od 4.000 KM se odnosi na materijalnu štetu.
Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka pred Ustavnim sudom osporavanu Odluku Visokog predstavnika staviti van snage i omogućiti mu da obavlja dužnosti sa kojih je smijenjen.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporaav iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
14. apelacija je preuranjena».
5. Ustavni sud želi da podsjeti da, shodno dosadašnjoj jurisprudenciji, ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01). Takođe, Ustavni sud ima nadležnost i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj 25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/00). Takođe, Ustavni sud podsjeća na svoje Rješenje broj U 37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio apelantovu apelaciju smatrajući da Odluka Visokog predstavnika ne može da se smatra sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud podsjeća da se, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Sem toga, shodno članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, svi «[...] sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta [...] primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode [...]» iz člana II/2. Nadalje, shodno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, veliki broj drugih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima se takođe primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da će uživanje u pravima i slobodama koji su sadržani u ovim međunarodnim sporazumima biti obezbijeđeno «[...] svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu [...]». Slijedi da svim licima u Bosni i Hercegovini mora da bude obezbijeđeno uživanje u pravima i slobodama iz Evropske konvencije i drugih međunarodnih sporazuma bez ikakvih izuzetaka od obaveze poštovanja ovih standarda.
7. Zbog toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto shodno jednoj od nadležnosti Ustavnog suda shodno članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje osporavanja predmetnih odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takav pristup takođe ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka čime se dovodi u pitanje postojanje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Zbog toga, otvara se pitanje i postojanja kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da osporena Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava činjenični ni pravni osnov, niti pouku o pravnom lijeku. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini da, primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituje sve akte koji mogu da dovedu do kršenja prava i obezbijede zaštitu za eventualne povrede (vidi tačku 6).
10. U konkretnom slučaju, evidentno je da je apelant podnio apelaciju protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom je smijenjen sa funkcije direktora Regionalnog Telekoma Srpske, Foča/Srbinje, potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a Foča/Srbinje i ostalih javnih i stranačkih funkcija zbog čega mu prestaju sva prava na nadoknade, odnosno privilegije i status koji proizlazi iz tih funkcija, te mu se zabranjuje da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkim strankama. Međutim, apelant nije pokušao da ospori Odluku Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima, koji shodno Ustavu Bosne i Hercegovine moraju direktno da primjenjuju Evropsku konvenciju i da pružaju zaštitu garantovanih prava i sloboda, nego se direktno obratio Ustavnom sudu.
11. Shodno odredbama člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 tačka 14 Poslovnika Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da razmatra apelantov prijedlog da izda privremenu mjeru.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić