Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/04 (d.o.o. “Stojić Company”)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-930/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-930/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. “Stojić Company” , podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

1282/01 od 11. augusta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. D.o.o. «Stojić Company» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je, 28. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1282/01 od 11. augusta 2004. godine.

2. Finansijska policija Republike Srpske – Područni centar Bijeljina je rješenjem, broj 04/456.2-184/01 od 18. juna 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Direktora Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.10-168/01 od 25. oktobra 2001. godine, obavezala apelanta da, radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti u poslovanju, između ostalog, izvrši uplatu manje plaćenih javnih prihoda i kamata na uplatne račune po opštinama, kao i uplatu sredstava solidarnosti, poreza na platu, doprinosa na lična primanja, i naknadu za unaprijeđenje uslova rada Finansijske policije i kamata na odgovarajuće račune u ukupnom iznosu od 420.784,60 KM. Apelant je, također, obavezan, da obračuna i uplati kamate na iznose javnih prihoda, poreza na platu i doprinosa na lična primanja, od 22. maja 2001. godine, do dana uplate obaveza u visini od 0,1% za svaki dan kašnjenja. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.

3. Vrhovni sud je presudom, broj U-1282/01 od 11. augusta 2004. godine, djelimično uvažio apelantovu tužbu i poništio osporeno rješenje u dijelu u kojem je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja u odnosu na mjesečne paušalne iznose po osnovu priređivanja igara na sreću putem sportskih kladionica za određene opštine, kao i naknadu za unaprijeđenje uslova rada Finansijske policije preko iznosa od 15.551,38 KM.

4. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je u njegovom slučaju Zakon o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98, 40/98 i 29/01) proizvoljno primjenjen kada je obavezan na plaćanje poreza na promet. Apelant je, također, naveo da je u tom postupku pogrešno primjenjen Zakon o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 23/98) i Zakon o doprinosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 2/95, 15/96 i 23/98) kada je on obavezan na plaćanje poreza na platu i doprinosa na lična primjanja, na iznos koji je bio isplaćen direktoru i vlasniku firme kao kredit i dividende.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

6. Ustavni sud smatra da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao u konkretnom slučaju. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je ova odredba primjenjiva u slučajevima u kojima se radi o «građanskim pravima ili obavezama», a ne, kao što je to u apelantovom slučaju, obavezama koje proizilaze iz javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01 od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02). Shodno navedenom, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/04 (d.o.o. “Stojić Company”) | Sudska praksa | Aktio