Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-829/04 (Simens d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 27. 10. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-829/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2004. godine, u predmetu broj AP 829/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Simens d.o.o. Banja Luka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-591/01 od 14. jula 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Simens d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Sajić Stojanka i Sajić Aleksandar, advokati iz Banje Luke, podnio je 24. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-591/01 od 14. jula 2004. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
3. Rješenjem Finansijske policije – Područni centar Banja Luka broj UP/I-01-456-1203-2/99 od 31. decembra 1999. godine naloženo je apelantu da izvrši uplatu neplaćenih obaveza javnih prihoda u ukupnom iznosu od 147.402,10 KM sa pripadajućim kamatama, a za perod od 5. jula 1997. godine do 23. novembra 1999. godine. Naime, inspekcijskom kontrolom obavljenom kod apelanta, inspektor Finansijske policije Republike Srpske (u daljem tekstu: Finansijska policija) utvrdio je da se u navedenom periodu apelant bavio prodajom mobilnih telefona i da je po tom osnovu ostvario prihod od 776.050,00 KM. Za ovaj iznos apelant nije obračunao i platio porez na promet proizvoda, iako prema nalazu Finansijske policije nije ispunio uslove propisane zakonom prema kojima, da su kumulativno ispunjeni, promet apelanta ne bi imao svojstva prometa proizvoda namijenjenih za krajnju potrošnju, pa ne bi bilo ni obaveze plaćanja poreza na promet.
4. Protiv ovog rješenja apelant je uložio žalbu, koja je rješenjem drugostepenog organa Finansijske policije broj 00/456.10-24/00 od 15. maja 2001. godine odbijena, uz zaključak da je zakon pravilno primijenjen.
5. Apelant je protiv navedenog drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda, koji je svojom presudom, broj U-591/01 od 14. jula 2004. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu navodeći da je zbog ovakvih odluka organa vlasti došlo do dvostrukog oporezivanja, te da mu je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem korespondira pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
9. Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju poreskog zakona) od strane nižestepenih sudova i upravnih organa, već da je to zadatak upravo tih sudova i organa vlasti. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u javnom pravu, kao u konkretnom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01 od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02). Shodno tome, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić