Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/05 (B. N.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Arbitraža
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1/05

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1/05, rješavajući apelaciju B. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija B. N.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine.

Predmet se, na osnovu člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kojem se nalaže da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dostavljanja ove presude, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa V. M., advokat iz Brčkog, podnio je, 30. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio ODP «Tehnograđa» iz Brčkog (u daljnjem tekstu: tuženi) da položi u depozit suda novčani iznos utvrđen Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 361/03-I od 8. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Apelacionog suda i tuženog zatraženo je, 24. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. januara 2005. godine, a tuženi nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 8. aprila 2005. godine, dostavljen apelantu.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1/05 od 18. januara 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-361/03-I od 8. aprila 2004. godine tuženi je obavezan isplatiti apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1997. godine do 1. novembra 1999. godine iznos od 7.592,73 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je naveo kako je utvrdio da je aktom tuženog od 7. februara 2001. godine utvrđeno ukupno potraživanje apelanta po tom osnovu bilo 13.002,83 KM, ali da je tuženi isplatio apelantu iznos od 5.410,10 KM, a da ostatak od 7.592,73 KM nije isplaćen. Ovakav akt i isplata dijela neisplaćenih plaća predstavlja, prema zaključku Osnovnog suda, priznanje duga i prekida rok zastare. Stoga je Osnovni sud obavezao tuženog na isplatu i preostalog dijela priznate obaveze sa kamatama i troškovima postupka.

8. Apelacioni sud je pobijanom Presudom broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove odluke Apelacioni sud je naveo da, prema odredbi člana 12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala za rješavanje spora oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog (u daljnjem tekstu: Konačna odluka Arbitražnog tribunala) od 18. augusta 1999. godine, sva javna imovina na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) pripada Brčko Distriktu, «što podrazumijeva svu imovinu i sredstva u društvenom - državnom vlasništvu, a to znači i imovina osnovnih državnih preduzeća na području Distrikta, kao što je i tuženi». Dalje, Apelacioni sud navodi da isti zaključak slijedi i iz Objedinjavajućeg naloga Supervizora od 14. augusta 2001. godine, kojim je određeno da sva takva imovina ostaje imovina Brčko Distrikta, te da je zabranjen prijenos prava nad tom imovinom bez izričitog odobrenja Supervizora. Apelacioni sud zaključuje da je zbog toga «prestala legitimacija tuženog da upravlja i raspolaže društvenom (državnom) imovinom», te da tuženi stoga ne može biti stranka u postupku, na šta je prvostepeni sud morao paziti po službenoj dužnosti.

9. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da će apelantovo potraživanje, zajedno sa potraživanjem ostalih zaposlenih radnika kod tuženog u istom periodu, biti regulisano u postupku privatizacije kapitala tuženog, a u skladu sa nalozima Supervizora o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine i 26. juna 1999. godine, te Objedinjavajućim nalogom Supervizora od 14. augusta 2001. godine i nalozima Supervizora o načinu privatizacije državnog kapitala preduzeća u Brčko Distriktu od 19. septembra 2001. godine i Dopune ovog naloga od 24. aprila 2002. godine, koji imaju obavezujući karakter na području Brčko Distrikta.

IV. Relevantni propisi

10. U Zakonu o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97, 26/97 i 10/98), relevantne odredbe glase:

«Član 34.

Radnik ostvaruje plaću i naknadu plaće u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.»

11. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, broj 5/00) relevantne odredbe glase:

«Član 28.

(1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.»

12. U Odluci Arbitražnog tribunala za rješavanje spora oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog, od 14. februara 1997. godine, propisano je:

«Supervizor će imati ovlasti da proglašava obavezujuće propise i naredbe kao pomoć programu implementacije i lokalne demokratizacije. Ovakvi propisi i naredbe će imati prednost nad bilo kojim zakonom koji je u suprotnosti. Svi relevantni organi, uključujući sudove i policijsko osoblje, poštivat će i primjenjivati sve propise i naredbe Supervizora. Strane će preduzeti sve mjere koje su potrebne za ostvarenje pune saradnje sa Supervizorom u implementaciji ove odredbe i mjera opisanih u daljnjem tekstu.»

13. U Aneksu Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog, od 18. augusta 1999. godine, propisano je:

«Tačka 12.

Društvena/javna imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora».

14. U Statutu Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 1/00) relevantne odredbe glase:

«Član 1. stav 4.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine»

15. U Objedinjavajućem nalogu Supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine, propisano je:

«[...]Dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prijenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenje[...]».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na plaću za izvršeni rad po osnovu radnog odnosa. Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je Apelacioni sud suviše široko tumačio član

12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala, te da je takvim tumačenjem došao do zaključka da je prestala pasivna legitimacija tuženog u sporu o naknadi neisplaćenih plaća. Također, apelant navodi da dosadašnja praksa pokazuje da «niko u postupku privatizacije nije dobio naknadu neisplaćenih plaća, nego je morao tužiti pravnog sljedbenika kupljenog državnog preduzeća». Apelant se žali i da Apelacioni sud uopće nije primjenjivao odredbe važećeg Zakona o radnim odnosima Republike Srpske, koji se morao primijeniti u konkretnom slučaju, zatim odredbe Pravilnika o plaćama i drugim primanjima zaposlenih kod tuženog, niti odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelant smatra da je upućivanje na naplatu potraživanja u predstojećoj privatizaciji suprotno Zakonu o privatizaciji preduzeća Brčko Distrikta BiH, budući da navedeni zakon ne predviđa mogućnost učešća pojedinaca u postupku privatizacije državnih preduzeća, pa stoga ni mogućnost isticanja zahtjeva tih pojedinaca i naplate potraživanja. Apelant navodi i da je tuženi trgovinsko preduzeće koje ima «nekoliko desetina objekata na području Brčko Distrikta i cijele BiH», pa se i ne zna kako će biti privatizirano, u cijelosti ili parcijalno, te ko će biti pravni slijednik tuženog nakon privatizacije, što bi apelantu stvorilo dodatne probleme u naplati iznosa koji mu tuženi duguje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Apelacioni sud u odgovoru pobija navode apelanta i navodi da tuženi, nakon proglašavanja Brčko Distrikta 8. marta 2000. godine, ne može upravljati i raspolagati imovinom koju ima, budući da je imovina tuženog postala imovina Brčko Distrikta. Ovo za posljedicu ima nedostatak pasivne legitimacije tuženog u ovom sporu. Također, Apelacioni sud navodi da su u spornom periodu rezultati tuženog bili negativni i nisu bila ostvarena sredstva za isplatu ličnih dohodaka radnicima, te da nisu sporni iznosi koje tuženi duguje, već da postoji samo imovina preduzeća, koja je ustvari imovina Brčko Distrikta. Stoga su sva potraživanja radnika prijavljena Uredu za privatizaciju Vlade Brčko Distrikta, pošto je u toku postupak privatizacije državnih preduzeća. Apelacioni sud zaključuje da bi svako raspolaganje takvom imovinom bilo protivno nalogu Supervizora, pa pošto redovnom djelatnošću tuženog nisu ostvarena sredstva za isplatu plaća za sporni period to, prema navodima Apelacionog suda, apelant neosnovano traži isplatu neisplaćenog iznosa. Budući da smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, Apelacioni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2004. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnio 30. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

25. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koji se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31).

27. Također, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da pravo na isplatu zarađenih, a neisplaćenih plaća, predstavlja imovinu koju apelant opravdano očekuje i koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

29. Osporena presuda Apelacionog suda nesumnjivo predstavlja «miješanje» u apelantovu imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje imovine, budući da onemogućava apelanta da naplati neisplaćene iznose plaća. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi ranije citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).

30. Prvo pitanje na koje treba dati odgovor je da li je u konkretnom slučaju miješanje u imovinu apelanta predviđeno zakonom. Zakon o radnim odnosima propisuje da za izvršeni rad radnik ima pravo na plaću. S druge strane, Aneks Konačne odluke Arbitražnog tribunala propisuje da «vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju» te imovine. Objedinjavajući nalog Supervizora zabranjuje prijenos vlasništva nad imovinom državnog preduzeća bez specijalnog odobrenja Supervizora.

31. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu vlasništva nad imovinom tuženog, kako to zaključuje Apelacioni sud, već se radi o ispunjavanju obaveze tuženog da apelantu isplati zaostale plaće, čime se ni na koji način ne bi raspolagalo imovinom tuženog. Bez obzira ko je vlasnik imovine tuženog i ko njome upravlja, apelant ima lično pravo, koje ničim nije ograničeno, da mu tuženi isplati iznos neisplaćene plaće što, kako je već rečeno, predstavlja njegovu imovinu. Također, činjenica da je Konačnom odlukom Arbitražnog tribunala ovlaštenje za upravljanje svom državnom/javnom imovinom prešlo u nadležnost Brčko Distrikta, ne znači istovremeno i da je takvim preduzećima prestalo svojstvo pravnog lica, pa dakle ni svojstvo da budu tuženi u parničnom postupku, niti na takav zaključak upućuju Konačna odluka ili Objedinjavajući nalog Supervizora.

32. Ustavni sud smatra da Zakon o radnim odnosima ni na koji način nije u suprotnosti sa Objedinjavajućim nalogom Supervizora, iz čega proizlazi da se taj zakon može primijeniti u konkretnom slučaju. Također, ovaj zakon ne predviđa nikakva ograničenja u pogledu isplate zarađenih plaća, niti su takva ograničenja propisana Objedinjavajućim nalogom Supervizora. Iz navedenog proizlazi da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbe Konačne odluke Arbitražnog tribunala i Objedinjavajućeg naloga Supervizora, budući da se te odredbe ni na koji način ne odnose na konkretan slučaj, a odredbe relevantnog Zakona o radnim odnosima nisu u suprotnosti, niti u vezi sa tim aktima.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, pa ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih Ustavni sud nije razmatrao.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada miješanje u apelantovu imovinu nije u skladu sa zakonom, te kada je do takvog miješanja u imovinu došlo proizvoljnim tumačenjem Konačne odluke Arbitražnog tribunala i naloga Supervizora za Brčko Distrikt.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/05 (B. N.) | Sudska praksa | Aktio