Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-20/05 (S. J.)
Odluka donesena 18. 05. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-20/05
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 20/05, rješavajući apelaciju S. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. J., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2325/01 od 30.
septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P- 765/99 od 11. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa M. Š., advokat iz Nove Topole, podnio je, 10. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2325/01 od 30. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-765/99 od 11. maja 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i N. K., kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je, 24. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju su dostavili Okružni sud 25. marta 2005. godine, Osnovni sud 8. marta 2005. godine, a tužitelj 9. marta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 15. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-765/99 od 11. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-2325/01 od 30. septembra 2004. godine, obavezao apelanta da isplati tužitelju, na ime naknade štete, iznos od 3.581 KM sa kamatama i troškovima postupka. Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj, po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 13. augusta 1995. godine, postao vlasnik na nekretninama upisanim u p.l. 935/4 k.o. Gradiška, koje uključuju i kuću. Na osnovu pravosnažne Presude tog suda broj P-133/97 od 1. jula 1997. godine, tužitelj je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik na ovim nekretninama. Također, Osnovni sud je utvrdio da je apelant uselio u kuću 9. augusta 1994. godine, kojom prilikom je komisija Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica općine Gradiška sačinila zapisnik (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). U ovom zapisniku je konstatirano da je u kući razvedena instalacija za centralno grijanje i postavljeni radijatori, a zapisnik je potpisala apelantova supruga.
7. Nakon što je citiranom pravosnažnom Presudom broj P-133/97 od 1. jula 1997. godine utvrđena valjanost ugovora o zamjeni nekretnina, tužitelj je tražio sudsko obezbjeđenje dokaza. Zapisnikom sa lica mjesta, u predmetu Osnovnog suda broj R-78/98 od 10. juna 1998. godine, konstatirano je da u kući nedostaju radijatori za centralno grijanje, koji su «očigledno skinuti», te da ukupna vrijednost instalacija i radijatora iznosi 3.581 KM. Na osnovu toga, Osnovni sud je u pobijanoj odluci zaključio da je apelant bio posjednik i korisnik i nekretnina i pokretnih stvari, pa je odbio njegov prigovor pasivne legitimacije i usvojio tužbeni zahtjev.
8. Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu i zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Iako je Okružni sud smatrao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da instalacija za centralno grijanje i radijatori imaju svojstvo pokretnih stvari, utvrdio je da je apelant pravilno obavezan na naknadu štete, budući da se radi o stvarima koje čine ekonomsku cjelinu sa kućom, pa stoga pripadaju nekretnini i imaju svojstvo «tzv. nepokretne stvari po namjeni». Okružni sud smatra da je neosnovan apelantov argument da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva nad nekretninama koje su u pitanju zato što su te nekretnine u vrijeme zaključivanja ugovora o zamjeni imale status napuštene imovine, koja je apelantu bila dodijeljena na privremeno korištenje. Okružni sud zaključuje da je apelantovo pravo vlasništva utvrđeno ranijom pravosnažnom presudom i nije bilo predmetom konkretnog parničnog postupka. Budući da nije našao ni bitne povrede parničnog postupka, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni glasnik RBiH», br. 2/92 i 13/93, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93) relevantne odredbe glase:
«Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. »
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje. Ove povrede apelant vidi u tome što je «sud propustio da utvrdi da pravni posao koji je zaključio tužitelj [...] nije pravno valjan i ne proizvodi pravno dejstvo». Osim toga, apelant navodi da i u slučaju da je taj ugovor o zamjeni nekretnina zakonit, tužitelj je trebao, kako navodi, od druge ugovorne strane tražiti da mu isporuči instalacije i radijatore koji nedostaju u zamijenjenoj kući, a ne od apelanta. Također, apelant se poziva i na druge odluke Vrhovnog suda Republike Srpske u kojima je zauzeto drukčije pravno stanovište, pa smatra da «različito rješavanje u identičnim predmetima» predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud u odgovoru pobija navode iz apelacije, te navodi da je tuženi mogao prema relevantnom Zakonu o parničnom postupku podnijeti reviziju, što je propustio učiniti, pa proizlazi da je njegova apelacija nedopuštena, jer apelant nije iskoristio sva pravna sredstva koja je imao na raspolaganju.
12. Osnovni sud također pobija navode iz apelacije i smatra da je apelant imao pravično suđenje tokom cijelog postupka. Naročito, Osnovni sud navodi da je apelant imao pristup sudu, da je imao advokata po vlastitom izboru, kao i da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Također, Osnovni sud smatra da su navodi iz apelacije samo «puko prepričavanje» apelantovih žalbenih navoda, koje je kao neosnovane Okružni sud odbio. Na osnovu izloženog, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
13. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju također osporio sve navode iz apelacije, jer smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje ni na koji način nije prekršeno. Posebno, tuženi ističe da je apelant na sve načine izbjegavao da se iseli iz nekretnina koje su tužiteljevo vlasništvo, te da je time uzrokovao tužitelju «nemogućnost ulaska u svoju imovinu više od četiri godine». Stoga tužitelj predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj Gž- 2325/01 od 30. septembra 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ustavni sud smatra neosnovanim navode iz odgovora Okružnog suda, prema kojima je apelant prije podnošenja apelacije morao izjaviti reviziju, jer revizija u ovom slučaju nije efektivni pravni lijek u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, a obzirom na vrijednost spora i dopuštenost revizije u smislu člana 382. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 32/94). Ovu presudu apelant je primio 15. novembra 2004. godine, a apelaciju je podnio 10. januara 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o naknadi štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
22. Apelantova žalba se u cijelosti odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
23. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Na osnovu svih provedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio kako osnovu, tako i visinu štete i u skladu s tim donio odluku. Osim toga, Ustavni sud smatra da su ova pitanja već bila predmet apelantove žalbe na prvostepenu presudu, pa ih je Okružni sud detaljno razmotrio i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Također, činjenica da postoje drukčije odluke i stanovišta Vrhovnog suda Republike Srpske nije od značaja, jer sama po sebi ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u konkretnom predmetu, budući da se te odluke ne odnose na istu stvar povodom koje se traži ustavna zaštita, a redovni sudovi imaju zadatak da cijene konkretno utvrđeno činjenično stanje i da primijene relevantno materijalno pravo u svakom pojedinačnom slučaju.
25. Apelant se također žali da nije bio pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da sudovi o tome nisu vodili računa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili pozitivne zakonske propise koji daju odgovor na to pitanje, te da su za svoje stanovište dali valjane razloge. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. U obje pobijane presude navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić