Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-473/04 (D. B. i Hercegovina)

Odluka donesena 18. 03. 2005.

  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-473/04

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 473/04, rješavajući apelaciju države Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačke 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija države Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine, Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-21/02 od 15. februara 2002.

godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-255/97 od 26.

septembra 2000. godine.

Predmet se, na osnovu člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, vraća Općinskom sudu u Sarajevu, kojem se nalaže da preduzme mjere da se postupak provede u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5.

Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Država Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je, 25. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je tražila da Ustavni sud odloži izvršenje osporene presude u izvršnom postupku pokrenutom pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj IP-1117/04, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je naknadno, 1. juna 2004. godine i 28. februara 2005. godine, dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine i «Cetis» d.d. Celje (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je, 29. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. juna 2004. godine, Federacija Bosne i Hercegovine 9. juna 2004. godine, a tužitelj 15. juna 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 10. novembra 2004. godine, dostavljeni apelantici.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 473/04 od 2. juna 2004. godine kojom je usvojen apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i privremeno obustavljeno izvršenje pobijane presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Tužitelj je podnio tužbu protiv Narodne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), apelantice kao drugotužene i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena), radi isplate duga. Sporni dug je nastao po osnovu ugovora koji je tužitelj zaključio sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Republika BiH) tokom 1992. godine, a odnosio se na štampanje, pakovanje i distribuciju novca – BH dinara.

8. Općinski sud I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj Ps-255/97 od 26. septembra 2000. godine obavezao trećetuženu da isplati tužitelju iznos od 1.037.886,00 DEM u eurima, sa zateznim kamatama na iznos glavnog duga, kako je to detaljno specificirano u izreci pobijane presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 49.700 KM. U odnosu na prvotuženu, te u odnosu na apelanticu, tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju ove presude je navedeno kako su svi tuženi osporili pasivnu legitimaciju, dok je prvotužena učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Općinski sud je također utvrdio da je činjenično stanje među parničnim strankama nesporno, te da je sporno jedino ko je u obavezi da izmiri ostatak duga. Također, u toku prvostepenog postupka Vijeće ministara Bosne i Hercegovine se obratilo Općinskom sudu dopisima od 4. maja 1999. godine i 2. februara 2000. godine tražeći da sud odgodi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari do formiranja odgovarajuće institucije na nivou države Bosne i Hercegovine koja će zastupati apelanticu pred sudovima i drugim organima, pa dakle i u konkretnom postupku.

9. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj, na osnovu ugovora sa Vladom Republike BiH, izvršio u toku 1992. godine štampanje, pakovanje i distribuciju novca, BH dinara, te da mu je za obavljene poslove samo djelimično izvršena isplata, dok nije izmiren ostatak duga u iznosu od 1.037.886,00 DEM. Prema stanovištu Općinskog suda, tužbeni zahtjev je u pogledu prvotužene neosnovan, budući da je predmetni ugovor bio zaključen između tužitelja i Vlade Republike BiH, a preko prvotužene je samo vršeno plaćanje jednog dijela duga. Dalje, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan niti u odnosu na apelanticu, jer je Republika BiH prestala postojati kao pravni subjekt, tako što su njene institucije implementacijom Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) prestale postojati. Prema Sporazumu o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, objavljenom u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 8/95 (u daljnjem tekstu: Sporazum), Vlada Republike BiH je zadržala samo one ingerencije koje joj omogućavaju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države, a sve druge funkcije su prenesene na Vladu Federacije BiH. Navedenim sporazumom su razgraničene odgovornosti Vlade Republike BiH i Vlade Federacije BiH, tako da je u odgovornosti Vlade Republike BiH uključena samo zajednička monetarna politika, a monetarna politika koja je vođena do donošenja ovog sporazuma ostala je u domenu odgovornosti Vlade Federacije BiH. Ovo, prema stanovištu Općinskog suda, podrazumijeva i prijenos nereguliranih obaveza nastalih iz domena monetarne politike na Vladu Federacije BiH, pošto je predmetni posao zaključen radi osiguranja opticaja novca isključivo na području koje je, prema Općem okvirnom sporazumu, pripalo trećetuženoj.

10. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Pž-21/02 od 15. februara 2002. godine odbio žalbu tužitelja, a žalbu trećetužene je djelimično uvažio, te odluku o troškovima postupka ukinuo i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbu trećetužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio da je isplata duga obaveza trećetužene, budući da je posao zaključen i ugovoren nakon aprila 1992. godine, a novac korišten samo na teritoriji koja je pripala trećetuženoj, čime je obaveza Republike BiH prešla na trećetuženu. Što se tiče prigovora zastare koji je u žalbi istakla trećetužena, drugostepeni sud je obrazložio da se radi o privrednom sporu, a da je prigovor zastare spor o činjenicama, te da se nove činjenice u žalbi u privrednom sporu mogu iznositi samo ako žalitelj učini vjerovatnim da ih, bez svoje krivice, nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, što žalitelj nije učinio.

11. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio, nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prema apelantici odbijen, te obavezao apelanticu da plati tužitelju u eurima iznos koji odgovara 1.037.886 DEM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužiteljeva revizija u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu je odbijena. Reviziju trećetužene Vrhovni sud je u cijelosti uvažio i tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu odbio. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na ispunjenje duga obavezali trećetuženu, a tužbeni zahtjev odbili u odnosu na apelanticu. Naime, Vrhovni sud ističe da tražbina tužitelja potiče iz ugovora kojeg je država, tada pod nazivom Republika BiH, sklopila u okviru monetarne politike, koja novim državnopravnim ustrojem nije prenesena na entitete, već je ostala u nadležnosti institucija države Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud smatra da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, jer ona nije ni bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem, već je postupala po nalozima Vlade Republike BiH, u njeno ime i za njen račun. Također, Vrhovni sud je zaključio da nije od značaja je li i u kojoj mjeri predmet izvršenih usluga korišten na cijeloj državnoj teritoriji ili samo na dijelu koji pripada trećetuženoj, kada na trećetuženu nije prenesena oblast monetarne politike, iz čijeg izvršenja tražbina potiče. Budući da država nije prestala postojati, nego je naprotiv nastavila svoje postojanje kao međunarodno priznata država, Vrhovni sud zaključuje da je njena i obaveza da isplati preostali dug.

IV. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93) relevantne odredbe glase:

«Član 148.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora.[...] Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.[...] Član 360.

[...](3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.[...] Član 446.

(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac[...]»

13. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98) relevantne odredbe glase:

«Član 385.

[...] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. [...] Član 391.

O reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave.

[...] Član 488.

U postupku u privrednim sporovima u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalitelj učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave[...]»

14. U Zakonu o Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 8/02, 10/02 i 44/04) relevantne odredbe glase:

«Član 1.

1. Da bi se osigurala mogućnost da država Bosna i Hercegovina raspolaže efikasnom zakonskom zaštitom i zastupanjem u pogledu zaštite njenih Ustavom utvrđenih nadležnosti, interesa i prava osniva se Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo). [...] Član 13.

1. Pravobranilaštvo vrši poslove pravnog savjetovanja i zakonskog zastupanja Bosne i Hercegovine pred svim zakonskim tijelima.[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je Vrhovni sud propustio apelanticu obavijestiti o revizijskom postupku, a donio je odluku na njenu štetu, čime je Vrhovni sud prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu, jer je protekao rok zastare u kojem je tužitelj mogao tražiti ispunjenje obaveze sudskim putem, a revizijski sud je usprkos tome apelanticu obavezao na plaćanje. Osim toga, apelantica posebno ističe da u vrijeme kada su vođeni prvostepeni i drugostepeni postupak nije bila pravilno i odgovarajuće zastupana, budući da je Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zakonski zastupnik apelantice i njenih organa i institucija, otpočelo sa radom tek 1. juna 2003. godine, zbog čega u prvostepenom postupku nije ni istaknut prigovor zastare ili neki drugi prigovor.

16. Apelantica također smatra da nije sporno da je nastao dug prema tužitelju, ali smatra da je taj dug, prema odredbama Sporazuma, obaveza trećetužene. Također, apelantica smatra da je na osnovu ovog sporazuma Republika BiH prestala postojati kao pravni subjekt, da je njen međunarodni kontinuitet nastavila Bosna i Hercegovina, a Vlada Republike BiH je zadržala samo ingerencije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države, dok su sve ostale civilne funkcije prenesene na trećetuženu. Osim toga, apelantica smatra da se radi o poslu kojim je ugovoreno štampanje novčanih bonova koji su se koristili samo na području koje je pokrivala trećetužena, pa je zato i obaveza trećetužene da tužitelju isplati preostali dio duga za izvršeni posao. Apelantica ukazuje i na član III/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulirana nadležnost entiteta, a koji regulira da će finansijske obaveze u koje je ušao jedan entitet bez saglasnosti drugog, a prije izbora Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ostati obaveza tog entiteta, ukoliko je ta obaveza neophodna za nastavak članstva Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud u cijelosti osporava navode apelacije i navodi da se, prema Zakonu o obligacionim odnosima, ugovorom kao pravnim poslom stvaraju obaveze i prava samo za ugovorne strane, te da svoje obaveze iz ugovora dužnik ne može prenijeti na treće lice bez saglasnosti vjerovnika tako da dužnik za njihovo ispunjenje bude oslobođen. Također, ako jedna ugovorna strana prestane postojati, onda njena prava i obaveze iz ugovora prelaze na univerzalnog sukcesora, što je u ovom slučaju država Bosna i Hercegovina, kao jedini pravni slijednik ranije Republike BiH. Vrhovni sud, dalje, smatra da tužitelj nije učestvovao u sklapanju Sporazuma, pa kad bi taj Sporazum i uređivao ovo pitanje na način kako to apelantica navodi, to tužitelja ni na koji način ne bi moglo obavezivati. Što se tiče prigovora zastare, Vrhovni sud navodi da apelantica nije u toku postupka istakla takav prigovor, a sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Osim toga, prigovor zastare je činjenično pitanje i može se istaći samo u prvostepenom postupku, što je procesno pravilo koje je važilo u privrednim sporovima. U odnosu na apelanticin prigovor da nije obaviještena o revizijskom postupku, Vrhovni sud navodi da je, prema Zakonu o parničnom postupku, revizija vanredni pravni lijek u kojem se ne raspravlja činjenično stanje, a sud odlučuje bez raspravljanja. Prema tome, Vrhovni sud zaključuje da apelantici nije uskraćeno pravo na pravičan postupak.

18. Trećetužena u odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da upravo Sporazum, na koji se apelantica poziva, predstavlja osnovu za obavezivanje apelantice na ispunjenje ugovorne obaveze, jer tim sporazumom nije regulirana odgovornost i nadležnost trećetužene za monetarnu politiku. Također, Ustav Bosne i Hercegovine je oblast monetarne politike stavio u isključivu nadležnost države, a ne entiteta, pa je time i odgovornost za obaveze nastale iz te oblasti isključivo na apelantici. Irelevantno je, prema mišljenju trećetužene, to što su novčani bonovi korišteni samo na području koje je pokrivala trećetužena, budući da je bilo ratno stanje, a sve odluke u vezi sa monetarnom politikom donosili su državni organi tadašnje Republike BiH, kao međunarodno priznate države.

19. Tužitelj u odgovoru osporava navode apelacije, te ističe da u vrijeme nastanka ugovornog odnosa po osnovu kojeg tužitelj traži isplatu duga trećetužena nije ni postojala, niti je novim državnopravnim ustrojstvom na nju prešlo ispunjenje obaveze iz konkretnog pravnog posla države, čiji je trećetužena sastavni dio. Tužitelj, također, smatra neosnovanom apelanticinu tvrdnju da je Republika BiH prestala postojati kao pravni subjekt, već naprotiv, njen pravni subjektivitet je nastavljen u državi Bosni i Hercegovini, koja je nastavila pravno postojanje po međunarodnom pravu i ostala članicom Ujedinjenih naroda i ostalih međunarodnih asocijacija.

VI. Dopustivost

20. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na svoje stanovište da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Budući da su državni organi stranke u mnogim sudskim postupcima, proizlazi da i njima član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine daje pravo podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, s obzirom da spomenuti član Ustava Bosne i Hercegovine ni u kojem slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. Ukoliko bi Ustavni sud isključio mogućnost državnim organima da podnesu apelaciju, to bi, ustvari, predstavljalo reduciranje njegove apelacione jurisdikcije, koja je data članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelacija ratione personae kompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Dalje, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelantica dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.

24. Predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ovu presudu apelantica je primila 5. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnijela 25. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica se žali da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravičan postupak

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

28. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno time što apelantica u toku prvostepenog postupka nije bila adekvatno zastupana, te nije ni mogla istaći određene prigovore koji su se, u konkretnom slučaju, mogli istaći samo u toku prvostepenog postupka, čime je dovedena u neravnopravan položaj. Također, apelantica se žali i da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je isplata duga njena obaveza, te što je Vrhovni sud «propustio obavijestiti predstavnika-zastupnika države Bosne i Hercegovine u ovoj pravnoj stvari, a donio je odluku na štetu države Bosne i Hercegovine».

30. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

31. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati postupak u cjelini, iako apelantica eksplicitno pobija samo presudu Vrhovnog suda.

33. Ustavni sud konstatira da je prigovor zastarjelosti činjenično pitanje koje se moglo, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, raspraviti samo tokom prvostepenog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da apelantica ovaj prigovor tada nije istakla, ali i da apelantica nije nikada imala zakonskog zastupnika koji bi bio prisutan na bilo kojem održanom ročištu. Osim toga, iz stanja u spisu proizlazi da je o konkretnom postupku apelantica obaviještena preko Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koje je u dva navrata dopisima tražilo od prvostepenog suda da raspravljanje odloži dok se ne formira odgovarajuća institucija na nivou države Bosne i Hercegovine, koja bi zastupala državu i njene institucije pred sudovima i drugim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da ove navode ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu posebno razmatrali ili uzeli u obzir, niti su se u presudi o njima posebno izjasnili.

34. Dalje, Ustavni sud konstatira da je institucija Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, koja je jedina apelanticin zakonski zastupnik, konstituirana i otpočela sa radom 1. juna 2003. godine, dakle kada je revizijski postupak već otpočeo. Na osnovu ovoga, Ustavni sud smatra da zbog nedostatka u zastupanju apelantica objektivno nije mogla do zaključenja glavne rasprave istaći prigovor zastare. Iako se može reći da se odgovornost za nepostojanje odgovarajuće institucije za zastupanje može staviti na apelanticin teret, činjenica je da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu vodili računa o tome je li apelantica zastupana na adekvatan način, iako se radi o državi koju može zastupati samo zakonom propisana institucija. Osim toga, kako je već rečeno, Vijeće ministara je o tome u dva navrata obavijestilo prvostepeni sud dopisima i zatražilo odlaganje raspravljanja dok se ne uspostavi institucija državnog pravobranioca. Ustavni sud smatra da je, s obzirom na vrstu spora i na zakonsku odredbu koja omogućava da se nove činjenice mogu iznositi samo do zaključenja glavne rasprave, prvostepeni sud morao preduzeti sve neophodne mjere kako bi se obezbijedilo ravnopravno učešće apelantice u prvostepenom postupku, tim prije što je jedino pitanje koje je sud morao riješiti pitanje ko je dužan izvršiti ugovornu obavezu.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

36. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-473/04 (D. B. i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio