Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-523/04 (M.A.)
Odluka donesena 18. 05. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-523/04
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 523/04, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. A., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1385/03 od 15. aprila 2004. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-174/03 od 11. juna 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije podnio je, 14. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1385/03 od 15. aprila 2004. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-174/03 od 11. juna 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, H. S., zatraženo je, 23. februara i 2. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 11. marta 2004. godine, a H. S. nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 8. aprila 2005. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj P-174/03 od 11. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1385/03 od 15. aprila 2004. godine, naloženo je apelantu, kao tuženom u ovoj parnici, da tužiteljima A. A. i H. S. preda u posjed nekretnine navedene u izreci ove presude, te da im naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da tužitelji u ovoj parnici, kao vlasnici spornih nekretnina, uživaju vlasničko-pravnu zaštitu u odnosu na apelanta kao posjednika.
IV. Relevantni propisi
7. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) «Član 43, u relevantnom dijelu, glasi:
(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. (2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
[...].»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant u apelaciji navodi da je sporne nekretnine koristio od smrti svoga oca, 1986. godine, sve dok tužioci nisu podnijeli tužbu u ovom sporu. U toku 2001. godine apelant je, kako navodi, zbog smetanja njegovog posjeda na istim nekretninama podnio tužbu protiv sadašnjih tužitelja, te je Općinski sud u tom postupku donio Rješenje broj P-27/01 od 3. oktobra 2001. godine, kojim je utvrđeno da je apelant smetan u posjedu, te je naloženo tužiteljima da uspostave pređašnje stanje posjeda. Pored toga, apelant navodi da je protiv tužitelja podnio vlasničku tužbu, koja je zavedena u Općinskom sudu pod brojem P-161/03, te da je tužbenim zahtjevom tražio da mu se prizna pravo vlasništva na spornim nekretninama po osnovu dosjelosti. Međutim, kako proističe iz navoda apelacije, prvostepeni sud do danas nije okončao ovaj postupak.
9. Nadalje, apelant ističe da je pred Općinskim sudom po njegovoj tužbi vođena parnica protiv istih lica u predmetu broj P-197/01. Prema tom tužbenom zahtjevu, apelant je tražio da sud utvrdi da nije pravno valjana dioba spornih nekretnina koju je izvršila Općinska geodetska uprava 1989. godine, te da se briše izvršen upis u korist tuženih i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje. Općinski sud je donio presudu 19. septembra 2001. godine, kojom je odbio apelantov predmetni tužbeni zahtjev. Apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud neopravdano o navedenoj presudi «raspravljali kao o prethodnom pitanju» u naknadnoj parnici, te da sudovi nisu uzimali u obzir njegove argumente u pogledu dužine posjedovanja spornih nekretnina.
10. Na kraju, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovakav stav Kantonalni sud zasniva posebno na činjenici što je u prethodnom parničnom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-297/02, utvrđeno da je punovažna dioba spornih nekretnina iz 1989. godine i da su tužitelji u ovoj parnici imali jače pravo na posjed u odnosu na nesavjestan apelantov posjed, bez pravnog osnova.
12. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je tačno da je pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda broj P-27/01 od 3. oktobra 2001. godine pružena posjedovna zaštita apelantu protiv tužitelja, ali je utvrđeno da je sadašnji apelantov posjed u petitornoj parnici bez odgovarajućeg kvaliteta, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen postavljeni vlasnički zahtjev tužitelja. Pored toga, Kantonalni sud navodi da je pravosnažno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje da nije pravno valjana dioba predmetnih nekretnina, kao i zahtjev za utvrđivanje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na tim nekretninama. Kod takvog stanja stvari, navodi dalje Kantonalni sud, objektivno nema elemenata za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu koju nikada nije ni imao, jer je pravosnažno utvrđeno da ona pripada tužiteljima.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1385/03, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda donesena je 15. aprila 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 14. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.“
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
21. Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj ako bi se predmetna imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. Član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti i vlasništvo i posjed. Međutim, ove termine ne treba usko tumačiti jer oni obuhvataju sve vlasničke interese sa ekonomskom vrijednošću (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). U konkretnom slučaju, apelant traži zaštitu posjeda nekretnina na kojima su tužitelji u ovoj parničnoj stvari zemljišno-knjižni vlasnici. Dakle, i apelant i tužitelji imaju pravo da se pozivaju na zaštitu svojih interesa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U suštini, apelant se žali na povredu prava na imovinu jer mu je uskraćeno pravo na posjed nekretnina koje su bile predmet ovog postupka i što mu je naloženo da predmetne nekretnine vrati u posjed tužiteljima. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je pravno valjana dioba spornih nekretnina iz 1989. godine izvršena nakon smrti pravnog prednika apelanta i tužitelja, te da, prema tome, tužiteljima, a ne apelantu, pripada pravo vlasništva na tim nekretninama.
23. Prilikom odlučivanja koja strana, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi, ima prednost u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora uspostaviti ravnotežu između dvije strane i osigurati da svaka intervencija na pravima bilo koje od njih ima opravdanje u ovom članu. Ustavni sud konstatira da su osporene presude Kantonalnog i Općinskog suda, kojim je naloženo apelantu da tužiteljima kao vlasnicima preda u posjed sporne nekretnine, donesene na osnovu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
24. Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama redovni sudovi ispravno stali na stanovište da se u konkretnom slučaju moraju zaštititi prava tužitelja u ovoj stvari, kao vlasnika nekretnina i titulara «jačeg» prava, u odnosu na apelanta koji je sporne nekretnine, kako su utvrdili navedeni sudovi, držao u posjedu bez valjanog pravnog osnova. Prema mišljenju Ustavnog suda, neupitan je interes države da se nosiocima prava vlasništva omogući korištenje pravima i ovlaštenjima u odnosu na stvari, u skladu sa javnim poretkom, te da im se mora osigurati zaštita vlasničkih prava, kao u konkretnom slučaju. Odluka redovnog suda da apelant preda sporno zemljište vlasnicima ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju sa javnim interesom koji se želi ostvariti (omogućavanje vlasnicima, in abstracto, korištenja prava i ovlaštenja u odnosu na stvari, u skladu sa javnim poretkom), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca. Zato, ovo uplitanje u apelantova imovinska prava je opravdano i u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi pogrešno utvrdili određene činjenice, prije svega u pogledu utvrđivanja postojanja dosjelosti u odnosu na sporne nekretnine, te da su izvodili pogrešne zaključke na osnovu već utvrđenih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je apelantu, kao posjedniku, osporenim odlukama naloženo da preda u posjed nekretnine njihovim vlasnicima, jer u odnosu na vlasnike posjednik ne može uživati posjedovnu zaštitu.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić