Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/05 (S. L.)
Odluka donesena 18. 05. 2005.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-182/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-182/05 na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 1. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. L., podnesena zbog neizvršenja odluke Doma za ljudska prava, broj CH/98/1019 od 6.
aprila 2000. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. S. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je, 31. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja odluke Doma za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom), broj CH/98/1019 od 6. aprila 2000. godine.
2. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
1. Sud nije nadležan za odlučivanje;».
3. Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni su istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da se odredbe ova dva aneksa dopunjuju. Iz ovog proizilazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i imao je nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3. (b), već i u članu VI/3. (c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to da li je zakon, od čije valjanosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje je da ove odredbe ne omogućavaju da Dom bude uključen među institucije nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja.
4. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od strane samog Doma, te su također, konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje mora biti da nije data niti jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge ili da nadzire njihovo izvršenje već, štaviše, da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom trabaju funkcionisati kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova ( vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj U-7/98 od 26. februara 1999. godine). Iz ovog proizilazi da nadzor nad izvršenjem konačnih i obavezujućih odluka Doma može vršiti samo Dom, odnosno Komisija za ljudska pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija), budući da je, prema Sporazumu zaključenom 25. septembra 2003. godine, predmete koje je primio Dom nastavila rješavati Komisija, a Ustavni sud je nadležan za predmete primljene nakon 1. januara 2004. godine. Stoga, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.
5. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
6. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić