Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/05 (R.K.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-970/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-970/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. K., podnesena protiv rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 03-34-1439/04 od 5. marta 2005. godine, rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 13-04-34-Ž-9371/00 od 13. oktobra 2003. godine i rješenja Upravnog odbora «Energonivest» Energoinženjering ITP Sarajevo, broj 1589/92 od 16. jula 1992. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sokoca, podnio je, 12. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-1439/04 od 5. marta 2005. godine, rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), broj 13-04-34-Ž-9371/00 od 13. oktobra 2003. godine i rješenja Upravnog odbora «Energonivest» Energoinženjering ITP Sarajevo (u daljnjem tekstu: «Energoinvest»), broj 1589/92 od 16. jula 1992 godine

2. Rješenjem «Energoinvesta», broj 1589/92 od 16. jula 1992. godine, prestao je radni odnos apelantu počev od 8. aprila 1992. godine, zato što nije dolazio na posao u propisanom roku. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji, koja je, rješenjem, broj 13-04-34-Ž- 9371/00 od 13. oktobra 2003. godine, odbila žalbu kao neosnovanu, a u obrazloženju je navedeno da apelant nije dostavio neophodnu dokumentaciju i relevantne dokaze niti uz žalbu, niti u naknadnom periodu dužem od godinu dana.

3. Protiv navedenog rješenja Kantonalne komisije, apelant je izjavio žalbu Federalnoj komisiji, koja je, rješenjem, broj 03-34-1439/04 od 5. marta 2005. godine, odbila žalbu apelanta i potvrdila rješenje Kantonalne komisije. Federalna komisija je navela da apelant nije uz žalbu dostavio potrebnu dokumentaciju kojom dokazuje da ispunjava uslove propisane Zakonom o radu. Nadalje, Federalna komisija je istakla da je Zakonom o radu jasno naznačeno da se zaposlenikom na čekanju smatra lice koje se zateklo u radnom odnosu, 31. decembra 1991. godine i koje se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu, pismeno ili neposredno, obratilo poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a koje u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovalo radni odnos kod drugog poslodavca. Federalna komisija je utvrdila da apelant nije uz žalbu dostavio dokaze da ispunjava zakonom propisane uslove da bi se smatrao zaposlenikom na čekanju posla, a naročito dokaz da se sa takvim zahtjevom obratio poslodavcu u ostavljenom roku. Federalna komisija je zaključila da apelant «ne ispunjava tri kumulativno postavljena uslova» da bi mu se priznao status zaposlenika na čekanju posla, pa je apelantovu žalbu odbila.

4. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.

7. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Federalne komisije, broj 03-34-1439/04 od 5. marta 2005 godine, protiv kojeg je mogao podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, kako je navedeno i u pravnoj pouci osporenog rješenja. Međutim, ovo pravno sredstvo apelant nije koristio, pa proizilazi da za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/05 (R.K.) | Sudska praksa | Aktio