Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-156/05 (T. K.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-156/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-156/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K., podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-39/04 od 15. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K., podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-39/04 od 15. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na život, pravo da ne bude ponižavan, pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja i pravo na imovinu jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 28. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-39/04 od 15. decembra 2004. godine. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne podatke za vođenje postupka u smislu člana 18. stav 2. tač. 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda i to: odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene, te navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva, Ustavni sud je, 2. februara 2005. godine, na osnovu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da dopuni/precizira apelaciju. Apelant je dostavio dopunu apelacije 7. februara 2005. godine.

2. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant, rješenjem Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 08-2-7589-24/02 od 10. decembra 2002. godine raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika u Odjeljenju za carinske tarife Sektora za carinsku politiku i tarife sa danom 1. decembrom 2002. godine. Istim rješenjem utvrđena je apelantu plata prema koeficijentu 3,50, pomnoženim sa osnovicom plate koju utvrđuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara), uvećano za svaku započetu godinu radnog staža za 0,5%. Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu Odboru državne službe za žalbe, koji je rješenjem broj 01-07-11/04 od 25. marta 2004. godine, odbio apelantov prigovor kao neosnovan. Nakon toga, apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je osporenom presudom broj U-39/04 od 15. decembra 2004. godine, ovu tužbu odbio.

3. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH navodi da je prvostepenim rješenjem apelant raspoređen na isto radno mjesto i u istoj organizacionoj jedinici, ali da mu je koeficijent plate niži nego što je bio ranije. Do ovog smanjenja koeficijenta je došlo zbog primjene obavezujuće Odluke o načinu obračuna plata i ostalih materijalnih prava zaposlenih u Vijeću Ministara, ministarstvima i drugim organima Vijeća ministara. Međutim, Sud BiH je zaključio da se apelant ni u prigovoru na prvostepeno rješenje, niti u tužbi, u suštini ne žali na sadržinu prvostepenog rješenja, pa ni na visinu koeficijenta, već traži da se donese novo rješenje kojim će on biti raspoređen na mjesto stručnog savjetnika, iz čega proizilazi da je apelant prigovorom tražio premještaj, odnosno unapređenje. Ovakvo unapređenje se, prema odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 12/02, 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04 i 37/04), može vršiti putem internog ili eksternog premještaja ili, ako tako nije moguće, putem javnog konkursa. Kako se, prema zaključku Suda BiH, u konkretnom slučaju nije radilo o internom premještaju državnog službenika na radno mjesto koje bi predstavljalo unapređenje, već o rasporedu na radno mjesto prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog od 14. marta 2002. godine, apelant nije mogao prigovorom protiv tog rješenja tražiti unapređenje. Sud BiH je zaključio da je tuženi pravilno odbio prigovor apelanta, te da je apelantov zahtjev za unapređenje koji je istaknut u prigovoru protiv prvostepenog rješenja, suprotan članu 31. navedenog zakona, te da tuženi nije osporenim rješenjem povrijedio zakon na štetu apelanta.

4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na život, pravo da ne bude ponižavan, pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja i pravo na imovinu. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što su «od trideset i jednog novoformiranog radnog mjesta – stručni savjetnik – sva mjesta popunjena, osim mjesta u odjeljenju u kojem on radi». Također, povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je njegova tužba protiv drugostepenog rješenja, a kojim je njegov prigovor prvobitno bio odbačen, usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je sada u istoj pravnoj stvari Sud BiH njegovu tužbu protiv rješenja donesenog u ponovnom postupku odbio. Osim toga, apelant smara da su izjave portparola Ureda Visokog predstavnika «natjerale ministricu da [apelanta] ušutka», budući da je apelant u medijima iznio navode o nezakonitostima u radu CAFAO-a, pa da mu je zato ministrica «u svom tehničkom mandatu dala nezakonito rješenje». Apelant smatra da mu je pravo na život i pravo na imovinu povrijeđeno zato što mu je prvostepenim rješenjem umanjena plata i što mu je na taj način «oštećen kućni budžet i ugroženo planirano življenje porodice». Također, apelant smatra i da je diskriminiran «po osnovu drugog mišljenja i drugim statusima», budući da mu je «uskraćeno pravo na normalan rad i pravičnost u postupku», a naročito zato što njegov zahtjev za unapređenje «stoji dvije godine». Također, apelant smatra da su postojale i nezakonitosti kod donošenja Pravilnika, te da su rješenja o raspoređivanju na radna mjesta, nakon usvajanja Pravilnika, donesena «sa zakašnjenjem od osam mjeseci».

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

7. Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...]

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije; [...]

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

8. U konkretnom slučaju apelant se žali da su mu pobrojana prava povrijeđena zato što nije raspoređen na radno mjesto «stručnog savjetnika» za koje je Pravilnikom predviđen i veći koeficijent plate, dakle zato što nije unaprijeđen. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da pravo na unapređenje u državnoj službi nije «građansko pravo ili obaveza» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa stoga ne ulazi u djelokrug člana 6. stav 1. Evropske Konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj kontrolni organi koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom ne mogu tumačenjem člana 6. Evropske konvencije kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 294-B, serija A, strana 49.), a što je suština postavljenog zahtjeva apelanata – da bude raspoređen na radno mjesto «stručnog savjetnika», što faktički predstavlja unapređenje u službi. Iz navedenog proizilazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant također smatra da mu je, time što nije raspoređen na radno mjesto «stručnog savjetnika», povrijeđeno pravo na život, pravo da ne bude ponižavan, pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja i pravo na imovinu. Međutim, apelant mora navesti povredu prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh. Samo nezadovoljstvo apelanta time što je raspoređen na određeno radno mjesto, suprotno vlastitim očekivanjima, ne pokreće pitanja u vezi bilo kojim pravom na koje se apelant poziva. Apelant ni u apelaciji, niti u dopuni apelacije nije ponudio niti jedan argument, niti dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi nekog od ustavnih prava koja apelant navodi u apelaciji, a Ustavni sud smatra da iz apelacije i dostavljanih dokumenata nije očigledno da postoje povrede tih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizilazi da je apelacija očigledno (prima faciae) neosnovana.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-156/05 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio