Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-714/04 (D.V.)
Odluka donesena 18. 05. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-714/04
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 714/04, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. V., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-167/03 od 22. juna 2004.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crnče, općina Derventa, podnio je, 17. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-167/03 od 22. juna 2004. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenog rješenja do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ž. V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je, 13. oktobra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 21. oktobra 2004. godine, a tužitelj 28. oktobra 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tužitelja su, 21. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 714/04 od 26. augusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi broj P-1/03 od 11. februara 2003. godine utvrđeno je da su apelant i R. V. smetali tužitelja u korištenju odvodnog kanala koji je on iskopao preko svog zemljišta, tako što su, 5. decembra 2000. godine, izgradili branu od zemlje i pruća na tromeđi njihovih parcela i tužioca, te tako zaustavili protok vode kanalom, a smetanje na isti način je apelant ponovio i 16. februara 2002. godine tako što je obnovio uništenu branu, pa je naloženo da se uspostavi pređašnje posjedovno stanja i zabranjeno je dalje smetanje, pod prijetnjom novčane kazne. Istim rješenjem odbijen je tužiočev zahtjev za premještanje međašnjeg znaka.
8. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj Gž-167/03 od 22. juna 2004. godine kojim je žalba djelimično uvažena i pobijano rješenje preinačeno, tako što je utvrđeno da su tuženi smetali tužitelja u njegovom posljednjem faktičkom i mirnom posjedu korištenja protoka vode odvodnim kanalom koji ide preko zemljišta tužitelja, tako što su, 5. decembra 2000. godine, postavili branu od pruća i zemlje na ulaznom dijelu kanala, a na tromeđi njihovih parcela, i na taj način zaustavili otjecanje vode odvodnim kanalom, što je dovelo do plavljenja tužiočevog obradivog zemljišta, pa je naloženo apelantu da u roku od osam dana uspostavi pređašnje posjedovno stanje uklanjanjem postavljene prepreke i zabranjeno mu je dalje ovakvo ili slično smetanje pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja, dok je u odbijajućem dijelu, kao i odluci o troškovima postupka, pobijano rješenje ostalo neizmijenjeno.
9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud, iako tužilac nije precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na kasnije izvršeno smetanje, utvrđenjem naknadnog smetanja posjeda koji je izvršio apelant 2002. godine, prekoračio tužbeni zahtjev, zbog čega je pobijano rješenje u ovom dijelu valjalo preinačiti i u tom dijelu je apelantova žalba osnovana. Nadalje, Okružni sud navodi da se u konkretnom sporu radi o smetanju tužiočevog posjeda u korištenju odvodnog kanala koji je on iskopao i preusmjerio prirodni tok vode preko svog zemljišta, a apelant zatrpao, što tokom postupka i nije bilo sporno. Na okolnosti kada je tužitelj saznao za navedeno smetanje, provedeni su dokazi i s obzirom da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice koje se odnose na posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje kao i blagovremenost podnošenja tužbe, u ostalom djelu apelantova žalba odbijena je kao neosnovana.
IV. Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 36/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 32/94) «Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 372.
Ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev, drugostepeni sud će prema prirodi prekoračenja tužbenog zahtjeva, rješenjem ukinuti presudu prvostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje tom sudu, odnosno presudom preinačiti pobijanu odluku Član 441.
(1) Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na pretresanje i dokazivane činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je pretresanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud će raspravljati o prigovoru tuženog da mu je tužilac oduzeo posjed silom, potajno ili prevarom samo ako od dana kada je tuženi saznao da mu je tužilac oduzeo posjed pa do dana kada je povratio posjed nije proteklo više od trideset dana.» [...]
11. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima(«Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03) «Član 77.
Sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može se tražiti u roku od trideset dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).
Član 78.
(1) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalog smetanja, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
(2) I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu, osim prema licu od koga je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 77. ovog zakona.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji navodi da je odluka Okružnog suda nezakonita iz više razloga. Prije svega zbog toga što je žalbu protiv prvostepene presude izjavio samo apelant kao tuženi, a drugostepeni sud je pobijano rješenje preinačio na njegovu štetu, što, u smislu člana 374. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predstavlja apsolutnu povredu. Drugo, apelant je tražio da se tužbeni zahtjev uredi u odnosu na prvo smetanje od 5. decembra 2000. godine, tj. u odnosu na ono smetanje zbog kojeg je tužba i podnijeta. Međutim, i drugostepeni sud, kao i prethodno prvostepeni sud, je prekoračio tužbeni zahtjev na taj način što je u izreci rješenja unio vrijeme kada je smetanje posjeda učinjeno, iako u tužbenom zahtjevu nije označeno vrijeme kada je smetanje učinjeno. Dalje, navodi da on u parnici nije imao punomoćnika, dok je tužitelj imao punomoćnika i to u ličnosti advokata, dakle, zastupalo ga je stručno lice. Ipak, sudovi su, u vezi sa uređivanjem tužbenog zahtjeva, sve vrijeme pomagali tužitelju, tj. stranci koju je zastupalo stručno lice, a ne apelantu kao tuženom, tj. stranci za koju je očigledno da je neuka, kojeg prvostepeni sud nikada nije upozorio na to da, radi pravilnog utvrđivanja, može predlagati dokaz saslušanjem svjedoka. Drugostepeni sud, kao i prethodno prvostepeni sud, nalazi za utvrđeno da je tužitelj za smetnje saznao 31. decembra 2000. godine, iako je apelant negirao tu činjenicu i u žalbi predlagao da se na tu okolnost saslušaju određeni svjedoci. Apelant ističe da je direktna posljedica nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešna primjena materijalnog prava. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužitelj, također, navode apelacije smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-167/03 od 22. juna 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 14. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Postupak, u konkretnom slučaju, se odnosi na smetanje posjeda, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
21. U apelaciji se apelant žali, uglavnom, na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
22. Nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/02).
23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
24. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
25. Iako se Ustavni sud, u konkretnom slučaju, neće upuštati u ocjenu načina na koji je tumačio zakon Okružni sud, ipak će ispitati je li primjena relevantnih zakonskih odredbi kršila pravo na pravičan postupak, garantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
26. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na nedostatke rješenja Okružnog suda u vezi sa preinačavanjem prvostepenog rješenje na štetu apelanta, a suprotno zakonu, Ustavni sud ističe da sud u smislu člana 2. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S obzirom da je u toku žalbenog postupka utvrđeno da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, Okružni sud je preinačio prvostepeno rješenje i u tom djelu udovoljio apelantovoj žalbi. Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim i proizvoljnim, jer je rješenje upravo preinačeno u dijelu na koji su ukazivali i žalbeni navodi, a koji se odnose na ponovljeno apelantovo smetanje posjeda 2002. godine, u kojem dijelu je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, te rješenje nije preinačeno na apelantovu štetu. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na momenat kada je tužitelj saznao za smetanje posjeda, u toku postupka je proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka upravo radi utvrđivanja okolnosti kada je tužitelj saznao za smetanje, a što je jedan od dva bitna elementa u postupku raspravljanja o tužbi za smetanje posjeda, a to je raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i momenta nastalog smetanja, kako bi se mogla utvrditi blagovremenost tužbe.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Okružni sud u osporenom rješenju nije zloupotrijebio niti proizvoljno primijenio pozitivne propise, time što je, u skladu sa ZPP i Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, apelantovu žalbu djelimično uvažio i pobijano rješenje preinačio. Nadalje, apelant je imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđenja činjeničnog stanja, proveli dokaz saslušanjem parničnih stranaka, vještačenje je obavio vještak geodetske i građevinske struke. Apelant je prisustvovao raspravama, te imao priliku davati komentare i mišljenja na izjave vještaka, te se ne može zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U odluci su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
28. U vezi sa navodima koji se odnose na neukost apelanta, i na to da je sud navodno pomagao tužitelju, Ustavni sud naglašava da nepoznavanje prava škodi, te u ovom slučaju ta činjenica ne može biti opravdanje, jer je sud postupao u skladu sa relevantnim odredbama procesnog zakona. Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema dokaza o nepristranosti suda, jer su apelantovi navodi dati paušalno, nisu obrazloženi i potkrijepljeni odgovarajućim dokazima.
29. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić