Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-551/04 (S.H.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-551/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-551/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4. i 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. H., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-272/02 od 10. septembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. H., podnesena zbog neizvršenja presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj RS-735/01 od 13. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je, 29. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-272/02 od 10. septembra 2003. godine i zbog neizvršenja presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-735/01 od 13. maja 2002. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj RS-735/01 od 13. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Ž-272/02 od 10. septembra 2003. godine, djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i naložio tuženoj Fabrici obuće „Bosna“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantici na ime neisplaćenih plaća i kamata za period od 1. januara 1994. godine do 9. marta 1999. godine, isplati iznos kako je utvrđeno u dispozitivu te presude i doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. Apelantica je, 14. novembra 2003. godine, podnijela prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda od 13. maja 2002. godine. Osnovni sud je rješenjem, broj I-6426/03 od 17. novembra 2003. godine, dozvolio izvršenja presude tog suda čije je izvršenje tražila apelantica.

3. Osnovni sud je, 26. novembra 2003. godine, dostavio dozvolu izvršenja bankama kod kojih tužena ima račune i istima je naloženo da postupe po rješenju o izvršenju i u cijelosti provedu izvršenje u skladu sa čl. 39. i 166. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 59/03). Nakon toga, sve banke su obavjestile Osnovni sud da su računi tužene blokirani i da na istim nema sredstava. Poreska uprava Republike Srpske je, 4. februara 2004. godine, na traženje Osnovnog suda, dostavila izvod iz registra imalaca žiro računa sa naznakom brojeva žiro računa tužene i obavjestila ga da su svi računi tužene blokirani. Osnovni sud je obavjestio apelanticu o navedenom i ukazao je apelantici da je za potrebe daljeg vođenja postupka izvršenja neophodno da dostavi tom sudu novi aktivni žiro račun tužene kako bi se moglo dalje postupati u postupku izvršenja.

4. Apelantica je u apelaciji navela da je povrijeđeno njeno „pravo na rad, pravo na jednakost, pravo na pravično saslušanje i zabrana diskriminacije“, jer je u sudskom postupku, koji je okončan osporenim presudama, bilo nepravilnosti i nezakonitosti, postupak je dugo trajao, a postojale su razne opstrukcije u tom postupku što je dovelo do nemogućnosti kvalitetnog vještačenja. Apelantica se nadalje, žali zbog neizvršenja presude Osnovnog suda od 13. maja 2002. godine, navodeći da je nemoguće sprovesti izvršenje s obizrom da su računi tužene blokirani.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tač. 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».

6. Apelantica osporava presudu Okružnog suda od 10. septembra 2003. godine. Kako je apelantica ovu presudu primila prije 14. novembra 2003. godine, kada je podnijela prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda od 13. maja 2002. godine, koja je potvrđena navedenom presudom, a apelacija je Ustavnom sudu ponesena 29. juna 2004. godine, proizilazi da je apelacija u odnosu na ove navode, podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda.

7. Nadalje, iz apelacije proizilazi da se apelantica žali zbog neizvršenja presude Osnovnog suda od 13. maja 2002. godine, jer su računi tužene blokirani, pa se izvršenje ne može sprovesti. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima, što predstavlja jedan aspekt ovog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Philis protiv Grčke od 27. augusta 1991. godine, serija A br. 209, stav 59.). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. maja 1974. godine, serija A br. 18, st. 34-36). Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, Osnovni sud poduzeo sve zakonom predviđene radnje kako bi sproveo izvršenje svoje presude od 13. maja 2002. godine. Međutim, izvršenje je nemoguće jer su računi tužene blokirani, te se ne može nadležnom sudu staviti na teret odgovornost za neizvršenje osporene presude. Slijedi, da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4. i 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-551/04 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio