Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/04 (D.G.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1081/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-1081/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. G., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Kž-224/04 od 24. septembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj Kv-194/04 od 7. jula 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. G., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Kž-224/04 od 24. septembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj Kv-194/04 od 7. jula 2004. godine, u odnosu na član 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. G. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 7. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-224/04 od 24. septembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kv-194/04 od 7. jula 2004. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj K-235/98 od 24. septembra 1998. godine, oglasio apelanticu krivom zbog izvršenog krivičnog djela –krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćajaiz člana 181. stav 3. u vezi sa članom 181. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-poseban dio, te joj izrekao uslovnu osudu, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine apelantica ne počini novo krivično djelo. Presudom je takođe, odlučeno da se oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućuje na građansku parnicu. 3. Apelantica je, 24. maja 1999. godine, Osnovnom sudu podnijela prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti sa presude tog suda, broj K-235/98 od 24. septembra 1998. godine, jer nikada nije primila navedenu presudu. Povodom ovog prijedloga, Osnovni sud je donio rješenje, broj Kv-194/04 od 7. jula 2004. godine, kojim je odbio prijedlog apelantice kao neosnovan, a koje je povodom žalbe potvrdio Okružni sud rješenjem, broj Kž-224/04 od 24. septembra 2004. godine.

4. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je uvidom u dostavnicu utvrdio da je na njoj u rubrici «naziv pismena koje se dostavlja» napisano «presuda od 24. septembra 1998. godine», a u sljedećim rubrikama je navedeno da je pismeno primljeno 24. septembra 1998. godine i na kraju je potpis apelantice, koji ona ne osporava. U spisu je i dostavnica za lično dostavljanje iz koje se vidi da je apelantica lično, 4. januara 1999. godine, primila nalog i uplatnicu, te izvještaj iz kojeg se vidi da je apelantica, 5. januara 1999. godine, uplatila paušal od 70 dinara, što je bila obaveza iz presude. Sud zaključuje da je dostavnica lično potpisana, na njoj je naveden datum dostavljanja, zatim naziv pismena i, s obzirom da se radi o pismenoj osobi sa završenom srednjm školom, to je za sud logično da joj je toga dana presuda i uručena.

5. Apelantica se žali u apelaciji da je za postojanje ove presude saznala u maju 1999. godine, kada je dobila tužbu oštećenog sa pozivom za ročište za 24. maj 1999. godine. U prilogu tužbe bila je dostavljena presuda Osnovnog suda, broj K-235/98 od 24. septembra 1998. godine, sa klauzulom pravosnažnosti. Na njeno traženje, u Osnovnom sudu joj je predočena dostavnica u kojoj je navedeno da je primila navedenu presudu, 24. septembra 1998. godine, tj. istog dana kada je održan glavni pretres. Apelantica navodi da je tačno da je ona potpisala dostavnicu, ali je to bila «bjanko dostavnica», tako da je ona smatrala da potpisuje zapisnik i da nema prigovora na sastavljeni zapisnik sa glavnog pretresa. Apelantica ističe da bi se žalila protiv navedene presude, da ju je primila, jer je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke bio u njenu korist.

6. Na kraju, apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na žalbu u krivičnim postupcima iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena ili je zloupotrebljeno pravo na podnošenje apelacije;

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

8. U pogledu navoda apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se navedenim odredbama priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. U konkretnom predmetu, postavlja se pitanje uživa li apelantica zaštitu prava na pravično suđenje u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na predmet osporenog postupka i sadržaj apelacije.

9. Naime, apelantica se ne žali na sudsku odluku o njenoj krivici, nego na postupak uručenja te odluke. Stoga, slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U pogledu dijela apelacije o povredi prava na žalbu u krivičnim postupcima iz člana 2. stav

1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelacija nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatne. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh.

11. Član 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da se o tome izrečena presuda ili kazna razmotre na višoj instanci». U konkretnom slučaju, domaći zakon garantira pravo na žalbu. Tako, član 359. Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97), koji je bio relevantan zakon u krivičnom predmetu apelantice, garantira pravo žalbe na presudu prvostepenog suda. Apelantica je, stavljanjem svog potpisa na dostavnicu o ličnom dostavljanju, potvrdila prijem potpisanog dokumenta. Ustavni sud smatra da je time apelantica bila u prilici da odlučuje o korištenju svog prava na žalbu. Prema tome, očigledno (prima facie) su neosnovani navodi apelantice o povredi prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/04 (D.G.) | Sudska praksa | Aktio