Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-470/04 (N. P., B. P., P. P. i K. V.)
Odluka donesena 18. 05. 2005.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-470/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-470/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. P., B. P., P. P. i K. V.,podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
834/02 od 28. januara 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. N. P., B. P., P. P. i K. V. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Srpca, koje zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su, 24. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-834/02 od 28. januara 2004. godine. Apelaciju protiv navedene presude Vrhovnog suda je prvobitno, 29. aprila 2004. godine, podnio N. P., suprug i otac apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), koji je umro 21. juna 2004. godine.
2. Republička uprava za geodetske i imovinsko-prave poslove – Područni centar Banja Luka, Područna jedinica Srbac je rješenjem, broj 40-747-2/02 od 15. maja 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, broj 04-474-24/02 od 18. juna 2002. godine, obavezao prednika apelanata, da napusti uzurpirano zemljište u državnoj svojini tako što će ukloniti stabla šljiva, betonsku ogradu i dio objekta garaže. Prednik apelanata je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Vrhovnom sudu.
3. Vrhovni sud je presudom, broj U-834/02 od 28. januara 2004. godine, odbio tužbu prednika apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je upravni organ, u skladu sa čl. 2. i 36. Zakona o uzurpacijama („Službeni glasnik SR BiH“, broj 6/78 – prečišćeni tekst) donio osporeni akt, jer je u postupku utvrđeno da je tužilac zauzeo i bespravno drži dio zemljišta (uzurpacija) iz državne svojine koje predstavlja javno dobro – put, upisan u javnim evidencijama o nekretninama; da namjena puta – kao javnog dobra nije izmjenjena Odlukom Skupštine Opštine. U obrazloženju presude je, nadalje, navedeno da je neosnovan prigovor tužioca da je on na tom dijelu putnog zemljišta stekao pravo svojine putem održaja, jer se na takvom zemljištu na taj način ne može steći pravo svojine s obzirom na odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03), prema kojem se na stvari u društvenoj (sada državnoj) svojini pravo svojine ne može steći održajem.
4. Apelanti su, u svojoj apelaciji, naveli da, kao zakonski nasljednici svog prednika, nastavljaju postupak po predmetnoj apelaciji, jer im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Oni su, između ostalog, naveli da je do navedenih povreda došlo zbog pogrešne primjene materijalnog propisa, jer je njihov prednik održajem stekao pravo vlasništva na zemlji koja je bila predmet uzurpacije.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
6. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koja je prihvaćena od strane Ustavnog suda, predviđa pravo svakoga na mirno uživanje «njegove» imovine, što se konsekvetno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine, bilo putem zakonskog naslijeđivanja ili dobrovoljnog raspolaganja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50).
7. Nadalje, član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Jednaku zaštitu pruža i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema praksi Evropske komisije za ljudska prava „u slučaju smrti žrtve, nasljednik može podnijeti predstavku ili nastaviti sa ranije podnesenom predstavkom, samo ako navodno prekršeno pravo predstavlja dio nasljedstva ili ako takva osoba po nekom drugom osnovu može da se smatra (direktnom ili indirektnom) žrtvom.“ (vidi odluku bivše Komisije za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, 282/57, Godišnjak I (1955 – 1957)).
8. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu, kao zakonski nasljednici svog prednika, osporavajući odluku kojom je konačno riješeno u upravnom postupku protiv njega. U tom postupku je predniku apelanata naloženo da napusti uzurpiranu imovinu u državnoj svojini primjenom čl. 16. i 35. Zakona o uzurpacijama („Službeni list SR BIH“, broj 6/78 – prečišćeni tekst). Vrhovni sud je u svojoj presudi, iako to nije bio postupak utvrđivanja prava vlasništva, naveo da je neosnovan prigovor prednika apelanata da je on održajem stekao pravo vlasništva na spornoj imovini jer se na stvari u državnoj svojini ne može steći pravo vlasništva odražajem u smislu člana 29. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Iako je Vrhovni sud ukazao na činjenicu da apelant nije mogao steći pravo vlasništva održajem, u tom se postupku nije utvrđivalo to njegovo pravo, nego je samo utvrđeno faktičko stanje i njegova obaveza da napusti uzurpirano zemljište. S tim u vezi, apelanti se, u smislu principa iz tačke 6. ove odluke ne mogu pozivati na povredu prava na imovinu.
9. Vezano za navode apelanata o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelanti su naveli da su zakonski nasljednici svog prednika, te da stoga, nastavljaju postupak po njegovoj apelaciji. Nema dokaza u predmetu da je proveden ostavinski postupak nakon smrti njihovog prednika. Međutim, čak i da je taj postupak proveden i da su apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima, oni ne bi naslijedili nikakvo pravo vezano za uzurpirano zemljište, jer takvo pravo nije bilo priznato ni njihovom predniku. Po tom osnovu se apelanti ne mogu smatrati subjektima prava na zaštitu koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno „žrtvama“ u smislu principa iz tačke 7. ove odluke.
10. Ustavni sud zaključuje da se navodi apelacije ne odnose na kršenje prava zaštićenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pa je u odnosu na navedene odredbe apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić