Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-976/05 (M.K.)

Odluka donesena 18. 05. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-976/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M. K., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ «Kula» u Istočnom Sarajevu, kojeg zastupa N. P., advokat iz Banje Luke, podnio je, 11. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-

39/05 od 18. marta 2005. godine i broj Kv-45/05 od 9. marta 2005. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu Bosne i Hercegovine puštanje apelanta iz pritvora.

2. Apelant navodi da je osporenim rješenjem Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-39/05 od 18. marta 2005. godine, potvrđeno prvostepeno rješenje vijeća istog suda, broj Kv-45/05 od 9. marta 2005. godine, kojim mu je produžen pritvor do 10. maja 2005. godine. Prije toga, sudija za prethodno saslušanje istog suda je rješenjem, broj KPS-02-1 od 24. januara 2005. godine, naredio produženje pritvora protiv apelanta. Vijeće Suda Bosne i Hercegovine je odbilo žalbu apelanta rješenjem, broj Kv-14/05 od 2. februara 2005. godine i potvrdilo prvostepeno rješenje. Glavni pretres je, u postupku koji se protiv apelanta vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), broj Kt-238/04 od 7. januara 2004. godine, bio zakazan za 10. mart 2005. godine. Apelant smatra da je produžavanjem pritvora, u kojem se nalazi od 15. jula 2004. godine, pa sve do danas, prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što se, od 15. jula 2004. godine, nalazio u pritvoru tokom istrage, koji je produžavan u više navrata, a da pri tom, kako navodi, «nikada nije bio saslušan od strane ovlaštenog lica».

3. Sud Bosne i Hercegovine je dopisima, od 21. i 29. aprila 2005. godine, obavijestio Ustavni sud da je, nakon potvrđivanja optužnice, broj Kt-238/04 od 7. januara 2005. godine, apelantu produžen pritvor rješenjem, broj KPS-02-1/05 do 10. marta 2005. godine, a što je potvrđeno i rješenjem, broj Kv-14/05 od 2. februara 2005. godine, kojim je odbijena žalba apelanta na navedeno rješenje o produženju pritvora. Apelant je, 2. februara 2005. godine, izveden pred sudiju za prethodno saslušanje radi izjašnjenja o krivnji, pa se apelant u prisustvu svog branioca izjasnio da nije kriv. Nakon toga, zakazan je glavni pretres pred drugim sudijom, za 24. februar 2005. godine, kada je pročitana optužnica, te «formalno započet glavni pretres uz uvodne riječi Tužioca BiH, branilaca optuženih i optuženih», dakle i apelanta. Glavni pretres je nastavljen, 3. marta 2005. godine, izvođenjem dokaza optužbe, a pretres koji je bio zakazan za 10. mart 2005. godine, je odložen zbog nedolaska svjedoka optužbe. Glavni pretres je nastavljen 28. marta 2005. godine i 5. aprila 2005. godine, daljnjim izvođenjem dokaza optužbe i još je u toku.

4. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom bi naložio Sudu Bosne i Hercegovine da odmah bude pušten iz pritvora.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»

6. Donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, član 78. Poslovnika Ustavnog suda je primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

7. Također, osnovanost apelacije se ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo je da je apelantu prvobitno određen, a zatim i produžavan pritvor iz razloga predviđenih u članu 132. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 3/03, 32/03 i 36/03). Apelant se poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zato što ga, kako navodi, tokom istražnog postupka nije odmah ispitao tužilac, a nakon potvrđivanja optužnice sudija, a istovremeno mu je određen pritvor koji je produžavan nekoliko puta, a koji i sada traje. Ovo je ujedno i jedini argument u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koji apelant navodi. Međutim, apelant je saslušan pred sudijom za prethodno saslušanje kada se izjasnio o krivici, a zatim je imao priliku i dati uvodnu riječ na glavnom pretresu putem izabranog branioca, što znači da je izveden pred sudiju. Pitanje da li je apelant izveden pred «sudiju ili drugo službeno lice odmah», kao to zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije ili je došlo do neopravdanog odlaganja, tiče se osnovanosti apelacije, ali ne i osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, osim zahtjeva za donošenje privremene mjere, nije naveo konkretne razloge, niti je prezentirao dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Na osnovu toga, Ustavni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.

9. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

10. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-976/05 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio