Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/04 (T. P.)
Odluka donesena 18. 05. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-149/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-149/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. P., podnesena zbog neizvršenja presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj Rs-642/03 od 21. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je, 10. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-642/03 od 21. maja 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj: Rs-642/03 od 21. maja 2003. godine, tužena Republika Srpska je obavezana da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 8.640 KM, za period od 2. novembra 2000. godine do 26. marta 2002. godine, a na iznos od 9.485 KM, za period od 26. marta 2002. godine, do isplate.
3. Apelant je, 9. jula 2003. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog za prinudno izvršenje navedene presude, «pljenidbom žiro računa dužnika koji se vodi kod Trezora RS». Osnovni sud je rješenjem, broj I-4011/03 od 22. oktobra 2003. godine, dozvolio traženo izvršenje i dostavio pravosnažno rješenje u Trezor Republike Srpske, 20. novembra 2003. godine.
4. Kako navedeno rješenje o izvršenju nije izvršeno u zakonskom roku, apelant se, 20. januara 2004. godine, obratio Ministarstvu finansija-Trezoru Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Trezor), radi isplate potraživanja. Trezor je aktom, broj 04-09-890/04 od 23. februara 2004. godine, obavijestilo apelanta, da u skladu sa članom 231.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 85/03) i Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 110/03), rješenje podliježe odgodi plaćanja najdalje do 30. juna 2004. godine, do kada se moraju donijeti zakoni koji reguliraju isplatu unutrašnjeg duga po svim osnovama.
5. Apelant je zbog neizvršavanja sudske presude podnio apelaciju Ustavnom sudu, iz koje preoizilazi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon što je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, Trezor je, 31. decembra 2004. godine, apelantu isplatio sporno potraživanje uvećano za iznos troškova postupka u ukupnom iznosu od 4.520,79 KM.
6. Apelantu je, 29. marta 2005.godine, obavijestio Ustavni sud da nije zadovoljan sa iznosom obračunatih kamata, pa smatra da obaveza prema njemu nije u cijelosti izvršena.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
8. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), član 6. stav 1. obezbijeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; u tom smislu to obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i efikasan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8. od 21. februara 2005. godine)
9. Nesporno je da je, nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, Trezor, postupajući po rješenju Osnovnog suda, broj I-4011/03 od 22. oktobra 2003. godine, izvršio apelantu plaćanje zakonskih kamata 31. decembra 2004. godine. Međutim, apelant nije zadovoljan sa obračunatim iznosom.
10. U smislu člana 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br 59/03 i 85/03), ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, kada se naplata vrši na sredstvima na računima banaka, obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika. U smislu člana 175. istog zakona, banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu prouzrokavanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.
11. Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi iz apelacije o kršenju prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog neizvršavanja sudske presude.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić