Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-150/04 (F. Dž.)
Odluka donesena 27. 05. 2005.
- Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-150/04
Apelacija
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
27. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr. Constance Grawe, na sjednici održanoj 27. maja 2005. godine, u predmetu broj AP-150/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
RJEŠENJE
Odbija se kao neosnovan zahtjev F. Dž., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP-150/04 od 28. februara 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 13. aprila 2005. godine, zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), broj AP-150/04 od 28. februara 2005. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti i meritumu, broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine, odlučio da odbije kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-277/03 od 2. decembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-230/03 od 5. marta 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-7/02 od 1. novembra 2002. godine.
3. Apelant u zahtjevu za preispitivanje osporava stav Ustavnog suda iz odluke, broj AP-150/04 od 28. februara 2005. godine, koji glasi: «sudovi su utvrdili da je apelant otkaz ugovora o radu primio 14. marta 1996. godine, kada je, dakle, nesumnjivo saznao za eventualnu povredu prava, a da je tužbu sudu podnio tek 30. decembra 1998. godine, dakle nakon isteka propisanog roka od godinu dana. Stoga, čak ni primjenom povoljnijeg propisa za apelanta, sudovi nisu, zbog apelantovog propuštanja zakonom propisanih rokova, bili u mogućnosti meritorno raspravljati o zakonitosti otkaza apelantu i o naknadi plata i drugih primanja». Naime, apelant smatra da je Ustavni sud pogrešno prihvatio zaključak redovnih sudova da je apelant tužbu podnio 30. decembra 1998. godine, mada je, kako navodi «činjenično stanje drugačije», te da je tužbu podnio 23. oktobra 1996. godine. Također, apelant smatra da ova činjenica nije Ustavnom sudu bila poznata, te da bi odluka svakako bila drugačija da je Ustavni sud «raspolagao i ovom važnom činjenicom».
4. Ustavni sud je prilikom razmatranja apelantovog zahtjeva pošao od odredbi člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koji u svom relevantnom dijelu glasi:
"Član 71.
(1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke.
(2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda.
[...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici.
[...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»
5. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uslovi za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle bitno uticati na ishod spora i koje, u vrijeme donošenja odluke, Ustavnom sudu nisu bile poznate i nisu razumno mogle biti poznate stranki, kao i da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtijeva.
6. Imajući u vidu da je odluka Ustavnog suda, koja je predmet zahtjeva, donesena 17. februara 2005. godine, a zahtjev za preispitivanje podnesen 13. aprila 2005. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. stav 1. Poslovnikom Ustavnog suda.
7. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka je, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.
8. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su navedene u zahtjevu, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujuči uticaj na ishod spora pred Ustavnim sudom. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice, na kojima se zasniva zahtjev za preispitivanje, mogle po svojoj prirodi imati odlučujući uticaj, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud smatra da zahtjev za preispitivanje, sam po sebi, nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle, po svojoj prirodi, imati odlučujući uticaj
9. Razmatrajući suštinu i utemeljenost konkretnog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev temelji na činjenicama i dokazima koji su već razmatrani prilikom donošenja osporene odluke, a koje je Ustavni sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije i o kojima je dao odgovarajuće razloge u svojoj odluci. Naime, apelant u zahtijevu za preispitivanje osporene odluke polemizira sa stavom Ustavnog suda, u pogledu datuma podnošenja tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Apelant ne iznosi nikakve nove činjenice i dokaze, koji nisu bili poznati Ustavnom sudu prilikom donošenja osporene Odluke o dopustivosti i meritumu, broj AP-150/04 od 28. februara 2005. godine. Naprotiv, Ustavni sud je utvrdio da je apelant, umjesto izjavljivanja prigovora poslodavcu, izravno podnio tužbu, 23. oktobra 1996. godine, Općinskom sudu u Tuzli. Kako je apelant propustio prethodno izjaviti prigovor poslodavcu, Općinski sud u Tuzli je ovu tužbu odbacio i dostavio je tuženom «Transturist» d.d. Tuzla da je razmotri kao prigovor, a u skladu sa važećim zakonskim propisima. Nakon što je prigovor apelanta odbijen, on je podnio tužbu 30. decembra 1998. godine. Ustavni sud je u odluci, broj AP-150/04 od 28. februara 2005. godine, utvrdio da «čak ni primjenom povoljnijeg propisa za apelanta, sudovi nisu, zbog apelantovog propuštanja zakonom propisanih rokova, bili u mogućnosti meritorno raspravljati o zakonitosti otkaza apelantu i o naknadi plata i drugih primanja».
10. Na temelju navedenog proizilazi da apelant, u prilog utemeljenosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije dostavio dokaze koji bi bili osnov za zaključak da su se u ovom slučaju stekli svi pravno valjani uslovi, predviđeni članom 71. Poslovnika Ustvnog suda, za drugačiju odluku o dopustivosti i meritumu predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi iz zahtjeva, po svojoj prirodi, sadržini i svom značenju, ne predstavljaju dovoljan pravni osnov za drugačiju odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu ovog predmeta, odnosno za usvajanje predmetnog zahtjeva.
11. Polazeći od navedenog, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, u skladu sa članom
71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić