Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1/03 (S.B.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kontrola korištenja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/03
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1/03, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj Mal-107/00 od 27. septembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je 25. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj Mal-107/00 od 27. septembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli zatraženo je 1. aprila 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor Kantonalnog suda u Tuzli Ustavnom sudu je dostavljen 19. aprila 2004. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
5. Apelantu je 23. novembra 1999. godine dostavljeno rješenje o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu broj 250/99 od 11. januara 1999. godine kojim je utvrđena obaveza naplate potraživanja JKP «Rad» Lukavac na ime glavnog duga povjeriocu u iznosu od 257,00 KM radi komunalnih usluga. Apelant je na ovo rješenje izjavio prigovor, pa je sud svojim rješenjem, broj I-250/99 od 22. maja 2000. godine, stavio van snage rješenje u dijelu kojim je određeno izvršenje i ukinuo sve provedene radnje, utvrdivši da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Isti sud je, svojim aktom broj I-923/98 od 4. septembra 2001. godine, potvrdio ranije doneseno rješenje.
6. Općinski sud u Lukavcu je, 27. septembra 2001. godine, donio presudu broj Mal-107/00 kojom je apelant obavezan da na ime stanarine, grijanja, potrošnje vode i odvoza smeća plati novčani iznos potraživanja od 257,00 KM uz zakonsku kamatu počevši od 11. januara 1999. godine pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 80,00 KM od dana pravosnažnosti presude.
7. Kantonalni sud u Tuzli je, rješavajući apelantovu žalbu, donio presudu broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03), relevantne odredbe glase:
Član 262.
«(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
Član 296.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2)Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.[...] Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena davanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Član 378.
(1)Zastarijevaju za jednu godinu:
1) Potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu. za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva.
Član 382.
Zastarijevanje ne teče:
1) Za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti.[...] Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze».
9. U Zakonu o komunalnim djelatnostima («Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine», broj 20/90 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 1/98), relevantne odredbe glase:
Član 10.
«(1) Korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. (2) U slučaju spora između korisnika komunalne usluge i davaoca usluge nadležan je redovan sud».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da mu je presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine, i presudom Općinskog suda u Lukavcu, broj Mal-107/00 od 27. septembra 2001. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije imao pravo na pošteno i pravično suđenje, s obzirom da je očigledno, kako ističe apelant, na njegovu štetu povrijeđen zakon. Isto tako, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. uz Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelant ističe da je kao raseljena osoba sa porodicom privremeno boravio u stanu u Lukavcu. On navodi da mu JKP «Rad» nije nikad ispostavio račun za komunalne usluge. Uredno je izmirivao sve obaveze na ime komunalnih usluga za 1999. godinu. Apelant je imao i pritužbi na kvalitet pruženih usluga, naročito grijanja, povodom čega se tri puta žalio komunalnom preduzeću. Apelant podvlači da nije u stanju da plati navedena potraživanja jer ima petočlanu porodicu koju izdržava sa svojim skromnim i neredovnim primanjima, kao i bolesnu kćer za koju mora obezbjeđivati lijekove.
12. Apelant smatra da je sporno potraživanje zastarjelo u smislu člana 378. Zakona o obligacionim odnosima. On smatra da je pobijanim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
13. On predlaže da Ustavni sud uvaži njegovu apelaciju i pobijane presude preinači, odnosno stavi van snage.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli ističe da prigovore apelanta smatra neosnovanim, o čemu je dao razjašnjenja u svojoj odluci. Apelant uglavnom ponavlja iste prigovore koje je isticao i protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud ocijenio kao neosnovane o čemu je dao razloge u svojoj presudi broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine.
15. Naime, i u apelaciji apelant ističe da mu JKP «Rad» nije nikad ispostavio bilo kakav račun, da je on u stanu privremeno boravio, da je imao pritužbi na grijanje, ali da kvar nikad nije otklonjen zbog čega je tri puta firmi ulagao žalbu. Kantonalni sud u Tuzli ističe da sve to nije moglo značajnije uticati na njihovu odluku, jer je riječ o sporu male vrijednosti iz člana 449. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98). U tim sporovima, presuda ili rješenje kojim se takav spor okončava, a prema odredbi člana 458. stav 1. istog zakona, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. navedenog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne može zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
16. S tim u vezi, ponovljeni prigovor apelacije da je sporno potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 378. Zakona o obligacionim odnosima je irelevantan za odlučivanje, a i neosnovan, kako je, sasvim pravilno, ocijenio i prvostepeni sud u razlozima svoje odluke.
17. Konačno, ističe se u odgovoru Kantonalnog suda u Tuzli, apelantov prigovor da nije u mogućnosti podmiriti navedena potraživanja jer ima petočlanu porodicu i bolesnu kćer, prema mišljenju ovog suda, su prigovori socijalnog karaktera i oni eventualno mogu uticati samo u postupku prinudnog izvršenja odluke. Sud zbog toga predlaže da se, radi svih iznijetih razloga, apelacije odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine i presuda Općinskog suda u Lukavcu broj Mal- 107/00 od 27. septembra 2001. godine protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 25. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav
2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
23. Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-744/02 od 28. oktobra 2002. godine i presudu Općinskog suda u Lukavcu broj Mal-107/00 od 27. septembra 2001. godine, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. uz Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) pravo na pravično suđenje
25. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
26. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o izmirenju komunalnih usluga, što je obaveza svakog nosioca stanarskog prava. O osnovi i visini takvih usluga donosi se, u principu, općinska odluka o naknadama komunalnih usluga. Apelantovi prigovori da nije koristio te usluge i da su one bile lošeg kvaliteta pitanje je koje je trebalo raspraviti sa davaocem tih usluga. Sudovi su, međutim, pružili priliku apelantu da iznese te prigovore u kontradiktornom sudskom postupku, ocijenivši ih kao neosnovane. Sudovi su saslušali ne samo stranke nego izvršili uvid u račune za isporučene komunalne usluge. Sudovi su, nakon provedenog postupka, stekli uvjerenje da su komunalne usluge izvršene ali da apelant nije u određenom vremenskom periodu te usluge plaćao. U tom smislu glase i izreke sudskih odluka da su prigovori apelanta na kvalitet i kvantitet učinjenih komunalnih usluga, u osnovi, neprihvatljivi.
27. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio navode tužitelja niti dokazao da su njegova potraživanja komunalnih naknada neosnovana. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata. Sudovi su, dakle, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do povrede procesnih pravila koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
b) pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu».
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
28. U predmetnom slučaju je riječ o naplati komunalnih usluga za koje apelant smatra da ih nije obavezan plaćati jer je ona, navodno, zastarjela u smislu citiranih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. I zaista, u okviru ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989., u predmetu Cyril Albert Warner v VB). Ovo je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastarjelosti, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane v VB, od 28. maja 1985. serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Nadalje, u pogledu prigovora zastare potraživanja sudovi su, prije svega, obrazložili svoje odluke navodeći materijalne propise tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima. Apsolutna zastara za potraživanja na osnovu pruženih komunalnih usluga nastupa nakon (1) jedne godine od dospijeća potraživanja. Sudovi ističu da je potraživanje nastalo tokom 1998. godine, a da je prijedlog komunalnog preduzeća za izvršenje podnijet 1999. godine.
29. Dakle, u pogledu pitanja zastarjelosti, u članu 378. Zakona o obligacionim odnosima je jasno propisano da protekom roka od jedne godine zastarijevaju potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga, izvršena za potrebe domaćinstva. U predmetnom slučaju prijedlog za naplatu potraživanja je pokrenut u okviru predviđenog roka zastarjelosti, tako da se taj prigovor apelanta ne može prihvatiti. Dakle, prigovor tuženog koji se odnosi na zastarjelost potraživanja je neosnovan zato što je tužitelj podnio prijedlog za dozvolu izvršenja 11. januara 1999. godine, te prema tome potraživanja nastala u toku 1998. godine nisu zastarjela u smislu člana 378. Zakona o obligacionim odnosima. Ostali prigovori apelanta nisu takve prirode da utiču na zastarjelost, pa su ih sudovi kao neutemeljene s razlogom odbili.
30. Uzevši sve ovo u obzir, Ustavni sud nije našao povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naprotiv, riječ je o tipičnom slučaju utvrđivanja obaveza građana koje su izričito izuzete stavom 2. člana 1. gdje se kaže da «prethodne odredbe (misli se na odredbe prethodnog stava o pravu na imovinu), međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
31. Sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje presude iz kojih se vidi da nije došlo do povrede apelantovih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naprotiv, riječ je o propisanoj zakonskoj obavezi plaćanja naknade za komunalne usluge, odnosno «naplati poreza, doprinosa ili taksi» u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić