Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-10/03 (Ganić d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-10/03

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 10/03, rješavajući apelaciju Ganić d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ganić d.o.o. Sanski Most podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž-259/01 od 20. novembra 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Mals-28/01 od 10. oktobra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ganić d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa N. H. advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 30. decembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-259/01 od 20. novembra 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mals-28/01 od 10. oktobra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od učesnika u postupku, Kantonalnog suda i Šumarstvo Sana d.o.o., zatraženo je, 7. i 24. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 13. maja 2004. godine.

4. Pravni slijednik učesnika u postupku (Šumarstvo Sana) dostavio je odgovor na apelaciju 9. juna 2004. godine.

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 27. maja 2004. godine, dostavljen apelantu, a odgovor drugog učesnika u postupku apelantu je dostavljen 9. juna 2004. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv Šumarstvo Sana, radi naplate duga u iznosu od 3.454,00 KM. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je donio presudu, broj Mals- 28/01 od 10. oktobra 2001. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon provedenog žalbenog postupka Kantonalni sud je donio presudu, broj Pž-259/01 od 20. novembra 2002. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

9. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije», br. 29/78, 39/85 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 336.

Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Član 341.

Ne može prestati prijebojem:

1) potraživanje koje se ne može zaplijeniti;

2) potraživanje stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile dane na čuvanje ili na posudbu, ili koje je dužnik uzeo bespravno ili ih bespravno zadržao;

3) potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete;

4) potraživanje naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili uzrokovanjem smrti; 5) potraživanje koje potječe iz zakonske obaveze uzdržavanja».

11. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99).

«Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant se žali da su povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije; pravo na zabranu diskriminacije iz člana

14. Evropske konvencije; pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant smatra da su redovni sudovi dozvolili prebijanje ili kompenzaciju potraživanja, koja je izvršena između apelanta i preduzeća Šumarstvo Sana, iako za to nisu bili stečeni uvjeti. Također, apelant smatra da su redovni sudovi povjerovali iskazima svjedoka, kojima nisu trebali vjerovati. Osim toga, apelant navodi da redovni sudovi nisu uvažili ni jedan njegov argument, da su pogrešno primijenili norme materijalnog prava, te da prilikom rješavanja žalbe nisu procijenili navode iz žalbe, već samo navode iz prvostepene presude. Apelant smatra da je na ovaj način umanjena njegova imovina, te da nije imao pravično suđenje, a kao razlog navodi da je to zato što je apelant privatno preduzeće, dok je tuženi, tj. Šumarstvo Sana, državno preduzeće.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je istakao da su navodi apelanta neosnovani, te predložio da se apelacija odbije, dok je posebno naglasio da nije tačno da nisu ispitivani žalbeni navodi već navodi iz prvostepene presude, jer je drugostepeni sud, polazeći od žalbenih navoda, procijenio zakonitost prvostepene presude.

15. U odgovoru na apelaciju, JP «Unsko-sanske šume», koji je pravni slijednik učesnika u postupku, predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Pž-259/01 od 20. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2002. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 13., 14. i 17. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi :

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosio na isplatu duga, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

26. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

27. Također, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

28. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima i apelantu i suprotnoj strani data razumna mogućnost za predlaganje dokaza i iznošenje argumenata u svoju korist. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, te predlaganja dokaza koji će se provesti. Apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati svoje komentare na izjave svjedoka i ostale dokaze koje je sud izveo. Prvostepeni sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, kao što je postojanje međusobnih potraživanja i postojanje prijeboja, tj. kompenzacije, kao osnove za prestanak duga. Također, redovni sudovi su vjerovali iskazima svjedoka i određenim dokazima izvedenim u toku postupka, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 8. Zakona o parničnom postupku. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Odluka drugostepenog suda sadrži razloge u pogledu odluke o apelantovoj žalbi, i u tom pogledu dato je odgovarajuće obrazloženje.

29. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji njihova odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.

30. Navode apelanta da nije imao pravičan postupak zbog toga što je preduzeće u privatnom vlasništvu, te da je u prednosti bio tuženi jer je preduzeće u državnom vlasništvu, Ustavni sud smatra paušalnim i kao takve odbija.

31. Imajući u vidu dojam koji ostavlja postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

32. Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključka donesenog u pogledu navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-10/03 (Ganić d.o.o. Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio