Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/03 (V. A.)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-22/03

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 22/03, rješavajući apelaciju V. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. A. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-133/02 od 25.

novembra 2002. godine, i presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENjE

I. Uvod

1. V. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kadina Sela, općina Pale, podnio je, 13. januara 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-133/02 od 25. novembra 2002. godine, i presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Okružnog suda broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine. Ustavni sud je, 25. marta 2004. godine, donio odluku kojom je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere odbijen kao neosnovan.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Srpskom Sarajevu zatraženo je, 26. aprila 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok je Okružno tužilaštvo iz Srpskog Sarajeva odgovor dostavilo 10. maja 2004. godine.

3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog tužilaštva iz Srpskog Sarajeva je, 14. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Prvostepenom presudom Okružnog suda, broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz člana 127. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: KZ RS), a u vezi sa članom 20. KZ RS i osuđen na tri godine zatvora.

6. Prvostepeni sud je apelanta proglasio krivim jer je u noći, 15. marta 2002. godine, ušao u kafanu «Tri bora» u naselju Kadino Selo, općina Pale, i pucao u pravcu M. G. sa namjerom da ga ubije. M. G. je tom prilikom teško ranjen, ali zahvaljujući brzoj ljekarskoj intervenciji, nije nastupila smrt. M. G. je upućen da pravo na odštetu ostvari u parničnom postupku.

7. Javni okružni tužilac i apelant su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu protiv prvostepene presude. Tužilac je tražio da Vrhovni sud izrekne apelantu strožu kaznu, a apelant je tražio ukidanje prvostepene osuđujuće presude. Apelant se žalio da prvostepeni, Okružni sud, nije primijenio princip in dubio pro reo, da nije utvrdio relevantne činjenice, naročito u pogledu stepena krivice, a odbio je, navodno, uzeti u obzir dokaze koji idu u njegovu korist.

8. Vrhovni sud je u žalbenom postupku, presudom broj Kž-133/02 od 25. novembra 2002. godine, odbio kao neosnovane obje žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je smatrao da je prvostepena presuda zasnovana na zakonu i da je Okružni sud dao relevantne razloge za svoju odluku.

9. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 13. januara 2003. godine.

IV. Relevantni propisi

10. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ, br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) Član 364. stav 1. tačka 11. glasi:

«Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:

[...] 11. ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant u podnesenoj apelaciji ponavlja navode iznesene u žalbi na presudu prvostepenog suda, te konstatira da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ove povrede apelant vidi zbog toga što su sudovi, navodno, povrijedili princip in dubio pro reo, odnosno nisu prihvatili dokaze koji idu u njegovu korist. Nadalje, apelant smatra da u ovom postupku nisu u potpunosti i tačno utvrđene sporne činjenice u pogledu njegove vinosti u odnosu na djelo, što je rezultiralo povredom njegovih procesnih prava iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku. Apelant nije precizirao u čemu se očituje povreda člana 13. Evropske konvencije. Radi navedenog, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, a osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo u Srpskom Sarajevu navodi da je u ovom predmetu apelantu bila omogućena jednakost u postupku i da mu niti jedno od garantiranih prava nije uskraćeno. Iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje on ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza što je regulirano domaćim zakonom. Iako navedeno tužilaštvo nije dalo nikakav prijedlog u pogledu apelacije, iz sadržaja odgovora se zaključuje da je treba odbiti.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kž- 133/02 od 25. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, protiv osporene presude Vrhovnog suda apelant je apelaciju podnio Ustavnom sudu 13. januara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Član 13. Evropske konvencije glasi:

”Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

19. Apelant se u ovom predmetu žali na navedene procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U tom kontekstu tvrdi da su sudovi, u navedenim presudama, povrijedili odredbu člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP-a, i da, navodno, postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica.

20. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).

21. Ustavni sud je i ranije zauzeo stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženog svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto tako slijedi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

22. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kao što je predviđeno u tački 20. ove odluke.

23. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu iznesene konstatacije, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U svjetlu ovog zaključka, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodno kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/03 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio