Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-40/03 (B. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-40/03
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 40/03, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. B., podnesena protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-130/02 od 11.
novembra 2002. godine, i Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-28/01 od 20. decembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, kojeg zastupaju J. J. i J. I., advokati iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-130/02 od 11. novembra 2002. godine, i Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-28/01 od 20. decembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Okružnog suda u Banjoj Luci, Osnovnog suda u Prnjavoru i Okružnog tužilaštva Banja Luka, zatraženo je 16. aprila 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju dostavili su Okružni sud u Banjoj Luci, 6. maja 2004. godine, i Okružno tužilaštvo Banja Luka, 27. aprila 2004. godine, dok je Osnovni sud u Prnjavoru, 17. maja 2004. godine, dostavio obavještenje da odgovor na apelaciju ne može dostaviti, jer se spis nalazi kod Okružnog suda u Banjoj Luci na rješavanju po zahtjevu za ponavljanje postupka.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su, 29. maja 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Osnovni sud u Prnjavoru je, presudom broj K-28/01 od 20. decembra 2001. godine, apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. st. 1. i
3. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, te mu izrekao mjeru bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dvanaest mjeseci i obavezao ga platiti sudski paušal od 100 KM i troškove krivičnog postupka u iznosu od 850 KM.
7. Okružni sud u Banjoj Luci je, rješavajući žalbe apelanta i Osnovnog javnog tužioca u Prnjavoru, izjavljene protiv presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj K-28/01 od 20. decembra 2001. godine, presudom broj Kž-130/02 od 11. novembra 2002. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, dok je uvažio žalbu Osnovnog javnog tužioca i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni, tako što je apelanta, zbog krivičnog djela utvrđenog prvostepenom presudom, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a u preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
IV. Relevantni propisi
8. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br.
22/00, 33/00 i 37/01) "Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 400.
Ko kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učnilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi kako sudovi u dokaznom postupku nisu utvrdili odlučne činjenice i to da li je apelant lice koje je kritične prilike upravljalo vozilom, s obzirom da se on, zbog zadobivenih povreda, ne sjeća kako je došlo do nezgode i da li je on upravljao vozilom, kao i uzrok zbog kojeg je došlo do nezgode, odnosno da li je uzrok nezgode neprilagođena brzina ili tehnička neispravnost vozila. Pored toga, sudovi nisu prihvatili prijedlog odbrane da tim vještaka nadležnog instituta preispita nalaz saobraćajnog vještaka. Zbog svega navedenog, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud u Banjoj Luci, u odgovoru na apelaciju, navodi kako je taj sud svestrano razmotrio žalbe i apelanta i Osnovnog javnog tužilaštva u Prnjavoru i ocijenio sve žalbene razloge, o čemu je dao valjano obrazloženje, pa smatra da je postupak bio u svemu pravičan i da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
11. Okružno tužilaštvo Banja Luka, u odgovoru na apelaciju, navodi kako apelacija ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je u suštini samo ponavljanje navoda iz žalbe apelanta, koje je razmotrio drugostepeni sud, pa smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-130/02, od 11. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2002. godine, a apelaciju je podnio 11. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi «Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [ ...].»
20. Ustavni sud uočava da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
24. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani odgovarajući sudski vještaci, apelant je prisusutvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica - koje je lice upravljalo vozilom u momentu nezgode, kao i utvrđivanja uzroka nazgode, a odbio je provesti samo one dokaze koji bi nepotrebno odugovlačili postupak i negativno uticali na njegovu efikasnost i ekonomičnost. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Što se tiče samih navoda apelanta, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
25. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić