Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/03 (“HRCOMERC” Sanski Most)

Odluka donesena 20. 12. 2003.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-51/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003., u predmetu broj AP 51/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je

RJEŠENJE

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija “HRCOMERC ” Sanski Most, podnesena protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-1396/02 od 15. novembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

1. “HRCOMERC” Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa V. R., advokat iz Banje Luke, podnio je 17. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-

1396/02 od 15. novembra 2002. godine.

2. Apelant je rješenjem Federalnog ministarstva finansija, Porezne uprave – Kantonalnog ureda Bihać, Komisije za porezne prekršaje, broj P-10-1/04-870/01 od 12. juna 2002. godine, proglašen odgovornim kao porezni obveznik zbog neplaćanja poreza na promet proizvoda u iznosu od 14.530,10 KM, u zakonskom roku i 8.812,05 KM naknade za puteve obračunate na realizaciju ostvarenu prodajom nafte i naftnih derivata, pa je pravno lice kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM, a odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 200 KM i obavezni su da plate troškove prekršajnog postupka u iznosu od 15 KM.

3. Protiv rješenja prvostepenog organa apelant je izjavio žalbu Federalnom vijeću za prekršaje zato što je u naknadno ostavljenom roku, u skladu sa članom 32. Zakona o porezu na promet proizvoda, platio cjelokupan iznos poreza, naknadu za puteve, kao i zakonsku kamatu, prije pokretanja prekršajnog postupka, te tako u cijelosti nadoknadio štetu.

4. Federalno vijeće za prekršaje je, rješenjem broj Pž-904/02 od 26. juna 2002. godine, odbilo žalbu apelanta i potvrdilo rješenje prvostepenog organa.

5. Apelant je u ovoj prekršajnoj stvari podnio zahtjev za ponavljanje postupka, koji je rješenjem Komisije za porezne prekršaje – Federalnog ministarstva finansija - Porezne uprave Kantonalni ured Bihać, broj P-10-1/04-870-5/01 od 30. septembra 2002. godine, odbačen uz obrazloženje da ne postoje zakonski uvjeti za ponavljanje postupka.

6. Protiv rješenja Komisije za porezne prekršaje – Federalnog ministarstva finansija - Porezne uprave, Kantonalni ured Bihać od 30. septembra 2002. godine, apelant je uložio žalbu Federalnom vijeću za prekršaje koji je, rješavajući po žalbi apelanta, rješenjem broj Pž-1396/02 od 15. novembra 2002. godine, žalbu odbilo i potvrdilo rješenje o odbačaju zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3 Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)

3. ako je protekao rok za podnošenje».

8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom.

9. U predmetnom slučaju, zahtjev za ponavljanje postupka je rješenjem Komisije za porezne prekršaje – Federalnog ministarstva finansija - Porezne uprave, Kantonalni ured Bihać, od 30. septembra 2002. godine, odbačen jer nadležni organ nije prihvatio obnovu postupka zato što se nisu stekli uvjeti za obnovu prekršajnog postupka propisani članom 149. stav 1. tačka 4. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi.

10. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, kao i činjenicu da je Federalno vijeće za prekršaje, postupajući po žalbi apelanta, potvrdilo rješenje prvostepenog organa o odbačaju zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka, rješenjem broj Pž-1396/02 od 15. novembra 2002. godine, ovaj pravni lijek se ne može smatrati efektivnim i odluka kojom je on odbačen se ne može uzeti kao konačno odlučenje.

11. Prema sudskoj praksi Evropske komisije za ljudska prava, zahtjev za ponavljanje postupka se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom, osim ako je uspješan i rezultira ponovnim otvaranjem postupka (odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava E1043/83 «G protiv Federalne Republike Njemačke» od 16. decembra 1983. godine. OI 35).

12. Proizilazi da je u konkretnom slučaju konačna odluka rješenje Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-904/02 od 26. juna 2002. godine.

13. Apelant je rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-904/02 od 26. juna 2002. godine, primio preko punomoćnika 22. jula 2002. godine, a apelacija protiv tog rješenja podnesena je Ustavnom sudu BiH 17. februara 2003. godine.

14. Kako je rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-904/02 od 26. juna 2002. godine, uručeno apelantu preko punomoćnika 22. jula 2002. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 17. februara 2003. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

15. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se na listu predmeta za odlučivanje ne stavljaju apelacije koje nisu podnesene u roku od 60 dana, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/03 (“HRCOMERC” Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio