Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-58/03 (S. G. i E. B.)

Odluka donesena 29. 10. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-58/03

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-58/03, rješavajući apelacije Sulejmana Gariba, Edhema Bičakčića i Dragana Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 3. i člana 78. stav 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr. potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grawe, prof., sudija na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se, kao neosnovane, apelacije:

- Sulejmana Gariba, podnesene protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-18/02 od 3. decembra 2002. godine i br. U-18-2/03, U-20/03 i U-24/03 od 17. septembra 2003. godine,

- Edhema Bičakčića, podnesene protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-17/02 od 3. decembra 2002. godine, broj U-13-1/03 od 8. jula 2003. godine i br. U-18-1/03 i U-19-1/03 od 17. septembra 2003.

godine,

- Dragana Čovića, podnesene protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-13-2/03 od 8. jula 2003. godine i br. U-19-2/03 i U- 25-1/03 od 17. septembra 2003. godine.

Ukida se privremena mjera koju je donio Ustavni sud Bosne i Hercegovine Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 58/03.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sulejman Garib i Edhem Bičakčić, oba iz Sarajeva, podnijeli su, 27. februara 2003. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), br. U- 18/02 i U-17/02 od 3. decembra 2002. godine. Ovim rješenjima Ustavni sud Federacije je obustavio postupak odlučivanja o prigovoru imuniteta Sulejmana Gariba i Edhema Bičakčića, predočenom od strane Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zahtjevima, br. Su-835/02 i Su-834/02, od 24. jula i 23. augusta 2002. godine.

2. Edhem Bičakčić, 7. novembra 2003. godine, Sulejman Garib 1. decembra 2003. godine i Dragan Čović, iz Mostara, 4. decembra 2003. godine, podnijeli su Ustavnom sudu apelacije protiv rješenja Ustavnog suda Federacije, br. U-13-1/03 od 8. jula 2003. godine, U-18-1/03 i U-19-1/03 od 17. septembra 2003. godine, U-18-2/03, U-20/03 i U-24/03 od 17. septembra 2003. godine, U-13- 2/03 od 8. jula 2003. godine, U-19-2/03 i U-25-1/03 od 17. septembra 2003. godine. Ovim rješenjima Ustavni sud Federacije je odbio žalbe Edhema Bičakčića, Sulejmana Gariba i Dragana Čovića (u daljnjem tekstu: apelanti), izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda, kojim je odlučeno da apelantima ne pripada pravo na imunitet u određenim krivičnim postupcima koji se protiv njih vode kod Kantonalnog suda.

3. Apelanti su, istovremeno, predložili da Ustavni sud donese privremene mjere, kojima se Kantonalnom sudu zabranjuje provođenje bilo kakvih krivično procesnih radnji u predmetnim krivičnim postupcima protiv apelanata, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njihovim apelacijama. Tvrde da bi nastavljanjem krivičnih postupaka, prije donošenja konačne odluke Ustavnog suda, bilo nastavljeno kršenje njihovih ljudskih prava sa nesagledivim štetnim posljedicama i moralnog i drugog karaktera. Dodaju da je Ustavni sud i ranije, u predmetima, br. U- 59/01, U-60/01 i 61/01, na njihov prijedlog, usvojio i donio privremenu mjeru kojom je obustavio izvršenje odluka o daljem krivičnom postupku do konačnog odlučivanja o njihovim apelacijama.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Prema članu 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud dostavlja zahtjev o pokretanju postupka, odnosno apelaciju, donosiocu pobijanog akta radi davanja odgovora, a apelaciju dostavlja i drugoj stranci u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, radi davanja odgovora.

5. S obzirom da se predmetne apelacije zasnivaju na tvrdnjama apelanata o nedopuštenom retroaktivnom dejstvu određenih odredaba Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu kojeg su donesena osporena rješenja, te da je istovremeno pokrenut spor pred Ustavnim sudom o ustavnosti određenih odredaba Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine, kao i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je razmotrio odgovore koje su, na traženje Ustavnog suda, dostavili donosioci osporenih zakona.

6. Ustavni sud je odlučio, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, da se vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj AP 58/03. Spojene su slijedeće apelacije: AP 58/03, AP 59/03, AP 401/03, AP 549/03 i AP 590/03.

7. Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP 58/03, Ustavni sud je usvojio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere, te donio privremenu mjeru kojom je privremeno obustavljeno postupanje u krivičnim postupcima u predmetima Kantonalnog suda, br. Ki-125/01, Ki-209/01, Ki- 320/01, Ki-232/01, Ki-247/01 i Ki-121/02, s tim što obustava postupanja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ustavnosti člana 6. stav 3., člana 7. stav 2. i člana 8. Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine (« Službene novine Federacije BiH», broj 19/03).

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata, dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu i dokumenata Ustavnog suda, mogu se sumirati na slijedeći način.

9. Kantonalni sud, rješenjima istražnog sudije br. Ki-125/01 i Ki-209/01 od 13. aprila 2001. godine, Ki-232/01 od 19. septembra 2001. godine i Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine, koja su potvrđena rješenjima vijeća tog suda br. Kv-462/01 od 12. septembra 2001. godine, Kv-487/01 od 20. septembra 2001. godine, Kv-517/01 od 2. novembra 2001. godine i Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine, protiv apelanata je pokrenuo istrage zbog osnovane sumnje da su izvršili određena krivična djela za vrijeme dok su obavljali funkcije, Edhem Bičakčić premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a Sulejman Garib i Dragan Čović ministara u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Protiv ovih rješenja Edhem Bičakčić, Sulejman Garib i Dragan Čović podnijeli su apelacije Ustavnom sudu, žaleći se da su povrijedili njihova ustavna prava.

10. Ustavni sud, 10. i 11. maja 2002. godine, Odlukom broj U 59/01 usvojio je kao osnovanu apelaciju Edhema Bičakčića, Odlukom broj U 60/01 usvojio je kao osnovanu apelaciju Sulejmana Gariba, a Odlukom broj U-61/01 usvojio je kao osnovanu apelaciju Dragana Čovića, ukinuo osporena rješenja i naložio Kantonalnom sudu da prigovore imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim sudom, koji su izjavili apelanti, dostavi Ustavnom sudu Federacije da, kao stvarno nadležni sud, raspravi i donese odluku.

11. Ustavni sud je ocijenio da je osporenim odlukama započeo krivični postupak protiv apelanata, a da prije toga nije riješeno pitanje prigovora imuniteta, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

12. Ustavni sud Federacije, svojim rješenjima br. U-17/02 i U-18/02 od 3. decembra 2002. godine, obustavio je postupak odlučivanja o ustavnom pitanju kojeg je predočio Kantonalni sud zahtjevima br. Su-834/02 i Su-835/02. Ustavni sud Federacije je obrazložio da su u toku ovih postupaka pred Ustavnim sudom Federacije prestali razlozi za postojanje ustavnog pitanja o kojem bi trebao da odluči Ustavni sud Federacije, jer u novonastaloj ustavno-pravnoj situaciji, nakon što je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Bosne i Hercegovine (amandmani LXIV-LXVII) i Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine (objavljeni u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 52/02), nadležnost Ustavnog suda Federacije u vezi s pitanjima imuniteta koje se pojavi u krivičnom i građanskom postupku postoji samo u slučaju podnošenja žalbe ovom tijelu na konačnu i obavezujuću odluku nadležnog suda kojom je on riješio o prigovoru imuniteta, koji je izjavila osoba protiv koje se vodi krivični, odnosno parnični postupak (član 6. Zakona).

13. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjima br. Kv-58/03, Kv-94/03 i Kv-96/03 od 19. marta 2003. godine, Kv-125/03 i Kv-147/03 od 9. aprila 2003. godine, Kv-124/03 od 15. aprila 2003. godine i Kv-162/03 od 21. aprila 2003. godine, odlučio da apelantima ne pripada pravo na imunitet u predmetnim krivičnim postupcima.

14. Apelanti su protiv ovih rješenja izjavili žalbe Ustavnom sudu Federacije, navodeći da je Kantonalni sud na njihove slučajeve retroaktivno primijenio Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine i Pravilnik o nadležnosti i radu sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku, te odlučio da im ne pripada pravo na imunitet, iako su u vrijeme navodno inkriminiranih radnji bili zaštićeni od krivičnog gonjenja za te radnje, tada važećim odredbama člana IV.B.4.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud Federacije je odbio ove žalbe i to: Edhema Bičakčića rješenjima broj U-13-1/03 od 8. jula 2003. godine i br. U-18-1/03 i U-19-1/03 od 17. septembra, Sulejmana Gariba rješenjima br. U-18-2/03, U-20/03 i U-24/03 od 17. septembra 2003. godine i Dragana Čovića rješenjima br. U-13-2/03 od 8. jula 2003. godine i br. U-19-2/03 i U-25-1/03 od 17. septembra 2003. godine.

16. Ustavni sud Federacije je u svojim rješenjima obrazložio da je, s obzirom da Ustavni sud Federacije odlučuje isključivo u skladu sa ovlaštenjima utvrđenim u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, u konkretnom predmetu odlučeno na osnovu odredbe Amandmana LXVI kojim je dopunjen član IV.C. 3.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to prema važećim zakonskim odredbama o imunitetu, kako je to izričito i propisano u ustavnoj odredbi koja je sadržana u navedenom članu.

IV. Relevantni propisi

17. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Amandmanom LXV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 52 od 28. oktobra 2002. godine), brisan je član IV/B.4.10, na koji se apelanti pozivaju, a koji je glasio:

«Predsjednik Federacije, potpredsjednik Federacije, premijer, zamjenik premijera te ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koje djelo učinjeno u vršenju svoje dužnosti.» Amandmanom LXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (objavljen u istom službenom glasilu) dodat je novi tekst koji glasi:

«Ustavni sud odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojim se uređuje imunitet u Federaciji».

Član IV/A.20.d) glasi:

(1) Uz ostale ovlasti predviđene ovim ustavom, Parlament Federacije je nadležan za: (...)

d) donošenje zakona u vršenju dužnosti u federalnoj vlasti. Zakoni stupaju na snagu kako je u njima određeno, ali ne prije nego što budu objavljeni u službenom glasilu Federacije.».

18. Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 52/02) «Član 3.

Osobe koje imaju pravo na imunitet (isključenje od krivične i građanske odgovornosti) Članovi Predstavničkog doma i delegati u Domu naroda, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, ili kantonalnih zakonodavnih tijela.

Predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u izvršnim organima Federacije, ili izvršnim organima kantona.

Član 6.

(Procedura u krivičnom postupku) Ukoliko, u toku krivičnog postupka, osoba iz stava 1. člana 3. ovog zakona izjavi da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti prema definiciji iz člana 4. ovog zakona, to pitanje će se raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda. Resorno ministarstvo donosi standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje.

Ta odluka je konačna i obavezujuća, a protiv nje se može uložiti žalba Ustavnom sudu Federacije.

Član 8.

(Stavljanje van snage) Na dan stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju se van snage prethodne proceduralne zabrane krivičnog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih osoba koje su inače imale pravo na imunitet. Takvo stavljanje van snage ne prejudicira pravo na odbranu u krivičnim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom.»

19. Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 1/03) «Član 2.

Za odlučivanje o pravu na imunitet u krivičnom i parničnom postupku nadležan je onaj općinski sud, kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine koji je, u skladu sa kantonalnim, odnosno federalnim zakonom, nadležan da vodi parnični postupak i to prema momentu pozivanja osobe na imunitet (u daljnjem tekstu: nadležni sud).

Član 3.

Nadležni sud odlučit će o pravu osobe koja se pozvala na imunitet.

Odluku iz stava 1. ovog člana donijet će nadležni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija u roku od 15 dana od dana pozivanja na imunitet.

Odluka iz stava 2. ovog člana je konačna i obavezujuća, a protiv nje može se podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u roku od osam dana od dana prijema odluke nadležnog suda.»

V. Apelacija

20. Apelanti se, u svojim apelacijama, žale da su osporenim rješenjima Ustavnog suda Federacije povrijeđena njihova ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo garantirano članom 7. stav 1. Evropske konvencije, kojim je zabranjena retroaktivna primjena krivičnog prava. Apelanti tvrde da im je, u postupcima okončanim osporenim rješenjima, protivno odlukama Ustavnog suda, br. 59/01, 60/01 i 61/01. od 10. maja 2002. godine, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja, konstituirano ranijom odredbom člana IV.B.4.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, uskraćeno retroaktivnom primjenom prava od strane Ustavnog suda Federacije i, prethodno, od strane Kantonalnog suda.

21. U odgovoru Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kojeg je dostavio na traženje Ustavnog suda u postupku o sporu o ustavnosti određenih odredbi Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, koje je «nametnuo» Visoki predstavnik, u pogledu usklađenosti člana 8. osporenih zakona, ističe se da se ovim odredbama uklanjaju sve procesne pretpostavke za pokretanje postupka protiv članova parlamenta i nosilaca izvršne vlasti koje su postojale u ranijim propisima. Drugim riječima, od dana stupanja na snagu osporenih zakona, članovi parlamenta i izvršne vlasti neće više moći da se pozovu na proceduralnu zaštitu, kako bi se zaštitili od svih sudskih postupaka zato što su nosioci javnih funkcija. Visoki predstavnik zaključuje da osporeni zakoni nisu u suprotnosti sa općim principom nemogućnosti retroaktivne primjene ili člana 7. Evropske konvencije, jer se ovim zakonima ne uklanja mogućnost materijalne odbrane od krivične odgovornosti za radnje izvršene prema ranije važećim zakonima, kojima se predviđala takva odbrana.

22. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – Ustavno-pravna komisija je u odgovoru ocijenio opravdanom inicijativu i podržava pravnu argumentaciju podnosilaca zahtjeva za ocjenu ustavnosti osporenih zakona.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

24. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»

25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/901 od 4. i 5. maja 2001. godine).

26. U konkretnom slučaju apelacijama se pobijaju odluke koje su konačne o pitanju imuniteta, dok još uvijek nisu donesene konačne odluke o pitanju krivice apelanata za krivična djela koja im se stavljaju na teret. Međutim, Ustavni sud smatra da je imunitet važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, s obzirom da je iz odredbi Zakona o imunitetu vidljivo da, ukoliko se istakne prigovor imuniteta, nadležni sudovi prvo trebaju donijeti odluku o tom pitanju. Kada se jednom riješi pitanje imuniteta, ono se više ne može postavljati u određenom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet, jer ukoliko se odbije prigovor imuniteta i nastavi sa krivičnim postupkom, pitanje imuniteta se više ne može isticati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetne apelacije dopustive, iako još uvijek nije donesena konačna odluka o pitanju krivice apelanata u odnosnim krivičnim predmetima.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja su rješenja Ustavnog suda Federacije, navedena u dispozitivu ove odluke, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena rješenja Ustavnog suda Federacije dostavljena su apelantima:

- Sulejmanu Garibu Rješenje broj U-18/02 od 3. decembra 2002. godine dostavljeno je 31. decembra 2002. godine, a apelacija protiv tog rješenja podnesena je Ustavnom sudu 27. februara 2003. godine; rješenja br. U-18-2/03, U-20/03 i U-24/03 od 17. septembra 2003. godine dostavljena su 3. i 20. oktobra 2003. godine, a apelacije protiv tih rješenja podnesene su Ustavnom sudu 1. decembra 2003. godine;

- Edhemu Bičakčiću Rješenje broj U-17/02 od 3. decembra 2002. godine dostavljeno je 31. decembra 2002. godine, a apelacija protiv tog rješenja podnesena je 27. februara 2003. godine, Rješenje broj U-13-1/03 od 8. jula 2003. godine dostavljeno je 27. septembra 2003. godine, rješenja br. U-18-1/03 i U-19-1/03 od 17. septembra 2003. godine dostavljena su 20. oktobra 2003. godine, a apelacija protiv tih rješenja podnesena je Ustavnom sudu 7. novembra 2003. godine;

- Draganu Čoviću Rješenje broj U-13-2/03 od 8. jula 2003. godine dostavljeno je 29. septembra 2003. godine, Rješenje broj U-19-2/03 od 17. septembra 2003. godine dostavljeno je 22. oktobra 2003. godine, Rješenje broj U-25-1/03 od 17. septembra 2003. godine dostavljeno je 23. oktobra 2003. godine, a apelacija protiv tih rješenja podnesena je Ustavnom sudu 28. novembra 2003. godine.

Iz navedenog je vidljivo da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na raniju praksu odlučivanja o apelacijama gdje su se apelanti u sudskim postupcima pozivali na imunitet.

30. Ustavni sud je ranije, odlukama br. U 59/01, U 60/01 i U 61/01 od 10. maja 2002. godine, kojim je odlučeno o apelacijama apelanata, podnesenim protiv konačnih rješenja Kantonalnog suda o pokretanju istrage, zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je krivični postupak pokrenut prije nego što je riješeno pitanje imuniteta. U tim slučajevima Ustavni sud nije ispitivao pitanje imuniteta u meritumu, nego je konstatirao da se ono treba riješiti u zakonom propisanoj proceduri. Tom prilikom, naglašeno je da su redovni sudovi bili obavezni da razmotre pitanje imuniteta, kao važno prethodno pitanje u krivičnom postupku, a njihov propust Ustavni sud je smatrao povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud napominje da je odluke u navedenim predmetima donio 10. maja 2002. godine. U to vrijeme pravne okolnosti su bile bitno drukčije od okolnosti u predmetnim slučajevima. Naime, tada je bio na snazi član IV/B.4.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 1/94), koji je striktno zabranjivao vođenje krivičnog postupka protiv određenih nosilaca izvršne vlasti, za krivična djela učinjena u vršenju njihove dužnosti. Navedena odredba iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine bila je inkorporirana i u kantonalne ustave, tako da su i određeni nosioci kantonalne izvršne vlasti uživali imunitet od krivičnog gonjenja, za krivična djela učinjena u okviru njihove dužnosti. Osim toga, u to vrijeme nije postojala jasna procedura koja bi propisivala postupanje sudova u slučaju istaknutog prigovora imuniteta.

32. U međuvremenu, pravne okolnosti su značajno izmijenjene. Amandmanom LXV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 52 od 28. oktobra 2002. godine), brisan je član IV/B.4.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji je određenim nosiocima izvršne vlasti garantirao imunitet od krivičnog gonjenja. Osim toga, donijet je Zakon o imunitetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 52/02, 32/02), kao i Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 19/03). Navedenim zakonima je definiran krug osoba koje uživaju pravo na imunitet, te uspostavljena jasna procedura, koju su sudovi dužni poštovati prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru imuniteta.

33. Ustavni sud naglašava da je donio Odluku broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrdio da su osporene odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Imajući u vidu navedeno, te posebno novonastalu pravnu situaciju, Ustavni sud zaključuje da se predmetne apelacije ne mogu riješiti u skladu sa praksom iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U 59/01, U 60/01 i U-61/01.

35. Apelanti pobijaju rješenja Ustavnog suda Federacije, navedena u dispozitivu ove odluke, tvrdeći da su njima povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da je narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

37. Ustavni sud napominje da je u svojoj odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 3/00) zauzeo stav da je nadležan da ispituje da li je presuda (odluka) ustavnog suda entiteta u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li su osporena rješenja Ustavnog suda Federacije, kojim je konačno odlučeno o istaknutom prigovoru imuniteta, povrijedila apelantima pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju njegov zadatak nije da ispita da li apelanti imaju ili nemaju pravo na imunitet, jer je to pitanje konačno riješeno odlukama Ustavnog suda Federacije. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je da ispita da li su osporena rješenja Ustavnog suda Federacije povrijedila apelantima pravo na pravično suđenje, u postupcima u kojima je odlučivano o njihovom prigovoru imuniteta.

39. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da je Ustavni sud Federacije, u osporenim rješenjima, pogrešno tumačio i primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kome «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

41. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacija, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su rješenjima Ustavnog suda Federacije povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da sudovi nisu bili nepristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek). Još manje može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da je Ustavni sud, u svojoj odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a navedeni zakoni bili su osnova Ustavnom sudu Federacije prilikom donošenja rješenja koja se pobijaju apelacijama. Osim toga, rješenja Ustavnog suda Federacije sadrže sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da je apelantov prigovor imuniteta neosnovan u ovim slučajevima.

42. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Zabrana retroaktivne primjene prava Član 7. Evropske konvencije glasi:

«1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda».

43. Retroaktivnu primjenu prava apelanti vide u tome što je, u njihovom slučaju, Ustavni sud Federacije primijenio Zakon o imunitetu koji je donio Visoki predstavnik, a ne ranije ustavne odredbe po kojima su oni uživali imunitet od krivičnog gonjenja, posebno kada se ima u vidu da su one važile u vrijeme kada su oni navodno počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

44. Ustavni sud je već obrazložio da smatra da su apelanti imali pravično suđenje tokom postupaka u kojima se odlučivalo o istaknutom prigovoru imuniteta. Također, konstatirano je da se neće ulaziti u način na koji je Ustavni sud Federacije primijenio materijalno pravo u konkretnim slučajevima.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno ispitivati da li je osporenim rješenjima Ustavnog suda Federacije narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava, posebno kad se ima u vidu da je Ustavni sud, u svojoj odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da nemaju retroaktivno dejstvo koje je zabranjeno članom 7. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je imunitet pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog postupka, te kad se jednom riješi više se ne može isticati u tom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da standardi prava na pravičan postupak vrijede i za postupak u kojem se odlučuje o istaknutom prigovoru imuniteta, te konačnu odluka o tom pitanju može ispitivati Ustavni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije ustanovio da je pobijanim rješenjima Ustavnog suda Federacije apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti da je njima narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na Odluku Ustavnog suda broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine i Odluku o meritumu predmetnih apelacija, a imajući u vidu odredbe člana 78. stav 6. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da ukine privremenu mjeru donesenu Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 58/03, jer ne postoje razlozi da ona i dalje ostaje na snazi.

49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

IZDVOJENO MIŠLJENJE VALERIJE GALIĆ, SUDIJE USTAVNOG SUDA

BIH U ODLUKAMA USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETIMA BR. AP 72/04; AP 58/03; AP 412/04; AP 527/04; AP 584/03 I AP 591/03 DONESENIM NA PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BIH ODRŽANOJ 29. OKTOBRA 2004. GODINE I

ODLUCI USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETU AP 322/04 DONESENOJ NA

PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BIH ODRŽANOJ 19. NOVEMBRA

2004. GODINE

Na osnovu člana 41. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», broj 2/04) izdvajam svoje mišljenje, suprotno odlukama Ustavnog suda BiH u navedenim predmetima u dijelu koji se odnosi na povredu prava apelanata na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom da se u navedenim apelacijama pobijaju odluke redovnih sudova i Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o pitanju prava na imunitet, u principu, iz istih razloga, dajem jedinstveno izdvojeno mišljenje iz sljedećih razloga:

1. Ustavni sud Federacije BiH je, odlučujući o žalbama apelanata na rješenja nadležnih redovnih sudova o pitanju njihovog prava na imunitet od krivične odgovornosti, donio rješenja kojima je odbio žalbe i potvrdio rješenja redovnih sudova, prema kojima je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na imunitet od krivične odgovornosti. Suštinski razlozi za ovakve odluke redovnih sudova i Ustavnog suda FBiH su da je imunitet privilegija javno-pravnog karaktera, koja traje dok traje funkcija nosilaca imuniteta, te da prema Zakonu o imunitetu FBiH («Službene novine Federacije BiH», broj 19/03) koji je stupio na snagu 6. oktobra 2002. godine, nosiocima izvršne vlasti u Federaciji BiH i kantonima, je priznat samo imunitet od građanske odgovornosti. Pored toga, Ustavni sud FBiH svoja rješenja zasniva i na činjenici da je Amandmanom LXV na Ustav FBiH (stupio na snagu također 6. oktobra 2002 godine), brisan član IV.B.4.10. Ustava FBiH kojim je bio utvrđen imunitet za predsjednika Federacije, potpredsjednika Federacije, premijera, zamjenika premijera i ostale članove Vlade FBiH.

2. Većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, kojima je odlučeno o pojedinačnim navedenim apelacijama, podržan je ovakav pravni stav Ustavnog suda FBiH. Ustavni sud BiH smatra da rješenja Ustavnog suda FBiH sadrže sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da su prigovori apelanata u pogledu imuniteta neosnovani, te smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud BiH se poziva i na svoju odluku broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da su odredbe Zakona o imunitetu BiH i Zakona o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH, a navedeni zakoni su bili osnova Ustavnom sudu FBiH za donošenje rješenja koja se pobijaju navedenim apelacijama.

3. Moje mišljenje je da su pobijana rješenja Ustavnog suda FBiH, podržana većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, pogrešna iz sljedećih razloga:

3.1. Nesporno je, kako se to ističe u rješenjima Ustavnog suda FBiH, da je imunitet privilegija javnopravnog karaktera data nosiocu javne funkcije u njegovom svojstvu nosioca javnopravne funkcije, a ne kao privatnog lica – ne radi zaštite njegovih ličnih interesa, nego radi interesa institucije, kako se nosioci tih funkcija ne bi tendencioznim optužbama sprječavali u vršenju svoje funkcije. To znači da se nosilac javne funkcije ne može odreći te privilegije. Imunitet je vezan za vršenje funkcije u strogom smislu.

3.2. Imunitet, kao pravo javnopravnog značaja, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je izdvojen iz obima zaštite građanskih prava koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kada je u pitanju krivična optužba, odnosno u krivičnim slučajevima garancije člana 6. Evropske konvencije, prema praksi Evropskog suda, mogu uključiti i pitanje imuniteta od krivičnog gonjenja ako ono može biti relevantno da se o njemu odluči prije nego se slučaj uputi na suđenje, odnosno ako će pravičnost suđenja biti dovedena ozbiljno u pitanje zbog inicijalnog propusta da se ti zahtjevi poštuju. Evropski sud je jasno stavio do znanja da postojanje optužbe ne ovisi uvijek o službenom činu, u nekim situacijama to može imati oblik drugih mjera koje sadrže implikaciju takvog navoda ili koje na sličan način suštinski utječu na situaciju osumnjičenog, npr. zahtjev za ukidanje imuniteta licu (vidjeti presudu od 19. februara 1991. godine, Frau, A 195-E, str. 73).

3.3. Ustavni sud BiH, u odlukama koje su predmet ovog izdvojenog mišljenja, u dijelu koji se odnosi na dopustivost apelacija, također, ističe da je imunitet od krivične odgovornosti važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, pa se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet. 3.4. Pravo na pravičan postupak sa svim elementima, sadržanim u članu 6. Evropske konvencije, prema mom mišljenju, predstavlja možda najznačajnije i najdalekosežnije jamstvo iz Evropske konvencije. To pravo epitomizira gotovo sva tzv. procesna ljudska prava i logički prethodi svim ostalim materijalnim (supstancijalnim) ljudskim pravima koja bez odgovarajućeg mehanizma njihove zaštite ne bi bila ni moguća. Zbog toga je Evropski sud za ljudska prava često upozoravao na «prominentno mjesto koje pravo na pravičan postupak zauzima u demokratskom društvu».

3.5. Zato, smatram da je bilo veoma bitno da redovni sudovi u proceduri odlučivanja o prigovoru imuniteta apelanata da bi pravilno odlučili primijene relevantne materijalno-pravne propise. Međutim, redovni sudovi, što je podržao i Ustavni sud FBiH, u postupku odlučivanja su retroaktivno primijenili Zakon o imunitetu, onako kako je to navedeno u tački 1. ovog izdvojenog mišljenja, iako u tekst Zakona nije izričito unesena klauzula retroaktivnosti. 3.6. S obzirom da je pitanje retroaktivnosti Zakona o imunitetu FBiH bilo predmet ustavno-pravnog spora pred Ustavnim sudom BiH istovremeno kada i apelacije, Ustavni sud je u predmetima AP 58/03 i AP 72/04 donio privremene mjere, kojima je privremeno obustavio postupanje u krivičnim postupcima koji se vode protiv apelanata pred nadležnim sudom do donošenja odluke Ustavnog suda o ocjeni ustavnosti člana 8. Zakona o imunitetu FBiH. 3.7. Ustavni sud BiH je, na plenarnoj sjednici održanoj 22. septembra 2004. godine donio Odluku U 24/03, kojom je utvrđeno da su Zakon o imunitetu BiH i Zakon o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH. U obrazloženjima spornih odluka, Ustavni sud BiH se poziva na Odluku U 24/03. Polazeći od izreke Odluke, Ustavni sud BiH zaključuje da je Ustavni sud FBiH pravilno primijenio Zakon o imunitetu kada je odbio žalbe apelanata. Međutim, osim uopćenog zaključka da je pravilno primijenjen Zakon o imunitetu FBiH, uopće se ne daje odgovor na navode apelanata o retroaktivnoj primjeni Zakona o imunitetu FBiH.

3.8. Smatram da je ovakav zaključak Ustavnog suda BiH suprotan i samoj Odluci U 24/03. Nesporno je da je u izreci Odluke U 24/03 sadržano odlučenje Ustavnog suda o suglasnosti pobijanih odredbi zakona o imunitetu sa Ustavom BiH. Međutim, u obrazloženju odluke je sadržana interpretacija pobijanih odredbi Zakona o imunitetu, pored ostalog, i člana 8. sa aspekta retroaktivnosti. U konkretnom slučaju, smatram da pored izreke posebnu pravnu snagu imaju i dijelovi obrazloženja Odluke U 24/03. Tako se u tački 37. pored ostalog navodi: «.... Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su učinjeni ranije u okviru vršenja službene funkcije da bi se spriječilo da institucija ili funkcija koju je osoba obavljala bude indirektno napadnuta pravnim djelovanjem protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac tekuće funkcije uživa imunitet...» Posebno smatram značajnu tačku 68. koja glasi: «Međutim, zbog razloga koji su ranije objašnjeni, osporeni zakoni ne lišavaju lica retroaktivno bilo kojeg prava. U kontekstu krivičnog postupka, oni jednostavno propisuju proceduru u kojoj sud odlučuje da li je lice koje traži imunitet djelovalo u okviru tog imuniteta kada je počinilo djela za koja je optuženo, a nadležno lice ili tijelo imunitet nije oduzelo ili skinulo. Ako se nekom licu stavlja na teret neko krivično djelo, normalno je da se primjenjuju materijalni i krivični zakoni koji su na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, a što se tiče proceduralnih pravila, primjenjuju su ona koja su na snazi u vrijeme samog procesa. Prema stanovištu Ustavnog suda, osporeni zakoni jednostavno propisuju novu proceduru vezanu za odlučivanje da li je neko lice djelovalo u okviru svog pravnog imuniteta u vrijeme navedenog krivičnog djela. Sve dok je procedura pravična (a Ustavni sud je upravo naznačio da je procedura u principu pravična), osporeni zakoni ne pokreću pitanje ničega što bi moglo biti okarakterizirano kao zakoni sa retroaktivnim djelovanjem ili što bi bilo nesaglasno sa principima Ustava Bosne i Hercegovine».

3.9. Polazeći od citiranih dijelova obrazloženja, smatram da je obrazloženje spornih odluka kontradiktorno obrazloženju Odluke U 24/03. Ako Ustavni sud BiH u navedenoj odluci smatra da Zakon o imunitetu nije retroaktivan, pri tome polazeći od nespornog principa u međunarodnom pravu zabrane retroaktivnosti pravnih normi (tačka 67. Odluke U 24/03) nije jasno zašto podržava retroaktivnu primjenu Zakona o imunitetu FBiH koju zastupaju redovni sudovi i Ustavni sud FBiH u odnosu na pravo na imunitet apelanata. Smatram da se na takav način krši općenita zabrana retroaktivnog učinka pravnih normi, ili njihovih odredbi iz člana I/2. Ustava BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina država vladavine prava, čije je jedno od osnovnih obilježja zahtjev stroge pravne kontrole i uspostava povjerenja u pravni poredak, u što spada i zabrana retroaktivnog djelovanja pravnih normi ili njihovih odredbi. Zabrana retroaktivnosti počiva na načelu pravne sigurnosti.

3.10. Zbog navedenog, smatram da su osnovani navodi apelanata da im je pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno retroaktivnom primjenom zakona, povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema mom mišljenju, redovni sudovi su utvrdili pogrešno pravno stajalište, koje su potvrdili Ustavni sud FBiH i Ustavni sud BiH, sa aspekta primjene materijalnog prava o pitanju imuniteta od krivične odgovornosti apelanata – ranijih nosilaca izvršne vlasti. U konkretnim slučajevima smatram da je o pravu na imunitet apelanata trebalo odlučiti primjenom ustavnih odredbi koje su bile na snazi u vrijeme kada su apelanti obavljali dužnost u tijelima izvršne vlasti i, navodno, počinili inkriminirane radnje zbog kojih se vodi krivični postupak prema proceduri propisanoj Zakonom o imunitetu. Svako drukčije tumačenje i način na koji su primijenili navedeni zakon niži sudovi, prema mom mišljenju, su pogrešni i proizvoljni pa mogu dovesti do arbitrarnosti, a u konkretnim slučajevima retroaktivna primjena Zakona o imunitetu FBiH je dovela do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 3.11. Iz navedenih razloga smatram da je trebalo usvojiti apelacije u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuti rješenja Ustavnog suda FBiH i redovnih sudova i predmete vratiti redovnim sudovima na ponovni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u Odluci U 24/03. Međutim, zbog suprotnih mišljenja nisam se mogla složiti sa odlukama u navedenim predmetima, koje su donesene većinom glasova mojih uvaženih kolega sudija Ustavnog suda BiH.

Odluka o meritumu u predmetu AP-58/03 (S. G. i E. B.) | Sudska praksa | Aktio