Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-108/03 (Z.M.)

Odluka donesena 26. 09. 2003.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/03

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 09. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP-108/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je

RJEŠENJE

Odbija se, kao neosnovan, prijedlog Z. M., iz Sarajeva, za privremenu obustavu izvršenja presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine.

Rješenje objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupaju E. J. i S. N., advokati iz Sarajeva, podnio je, 16. aprila 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev- 231/02 od 9. januara 2003. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji, privremeno obustavi izvršenje rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, koje je prethodilo donošenju navedene presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine, u pravnoj stvari apelanta, kao tuženog, radi određivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, odbijena je revizija tuženog izjavljena na rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-708/01 od 21. decembra 2001. godine, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda I broj: R-33/98 od 22. februara 2001. godine, kojim je sud za nosioca stanarskog prava odredio apelantovu bivšu suprugu, a apelantu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obaveze da mu se osigura nužni smještaj.

3. U postupcima, koji su prethodili revizionom postupku, nižestepeni sudovi su utvrdili da su stranke bile u braku do 1997. godine, kada je brak razveden, da iz braka imaju dvoje, sada punoljetne djece, da je apelant početkom rata u Bosni i Hercegovini, sa djecom, tada maloljetnom, napustio Sarajevo i sporni stan i s njima otišao u Pirot, odnosno Niš, da od tada pa do danas radi kao profesor na Medicinskom fakultetu u Nišu, živi sa djecom koja tamo studiraju u odgovarajućem stanu koji je kupio u Nišu, da je bivša supruga ostala u Sarajevu u spornom stanu, gdje i danas živi jer drugog smještaja nema.

4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da apelantova bivša supruga sporni stan koristi u svrhu stanovanja, da ga nije napuštala i da nema drugog stana, niti mogućnosti da dobije drugi stan.

5. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odbio je reviziju apelanta kao neosnovanu, jer smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo (član 19. stav 2. i član 20. Zakona o stambenim odnosima) kada su zaključili da, na strani apelantove bivše supruge, postoje nesumljive zakonske pretpostavke da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

6. Apelant smatra da su odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava zagarantirana članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na neometano uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Apelant je predložio usvajanje privremene mjere zbog mogućnosti da nastupe neotklonjive štetne posljedice u slučaju otkupa predmetnog stana i posljedica koje mogu proisteći za apelanta.

8. Prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 54. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima.» Član 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može, do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera) ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice.»

9. Ustavni sud podsjeća da je član 75. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

10. Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, kao osnov prijedloga za usvajanje privremene mjere, u cilju otklanjanja opasnosti od nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica, može biti razmatran jedino u svjetlu člana 8. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud zapaža da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).

12. Što se tiče utvrđivanja činjenica, u cilju donošenja odluke o privremenoj mjeri, mora se prvo utvrditi da li se, u konkretnom slučaju, može primijeniti član 8. Evropske konvencije, odnosno da li su prostorije o kojima je riječ predstavljale “dom” apelanta, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, i da li se osporene presude odnose na “miješanje” u smislu poštivanja “doma”.

13. Drugo, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti “u skladu sa zakonom”. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979.godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49).

14. Čak i ako se ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije “neophodno” postići jedan od «zakonitih ciljeva» iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. “Neophodno”, u ovom kontekstu, znači da miješanje odgovara “pritiscima društvenih potreba” i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A br. 251).

15. Što se tiče pitanja da li se stan, o kojem je riječ, može smatrati apelantovim “domom”, u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud, prima facie, zapaža da apelant nije u faktičkom posjedu predmetnog stana od 1992. godine, da se trajno nastanio u Zajednici Srbija i Crna Gora te da Ustavni sud, u ovim okolnostima, bez upuštanja u eventualno postojanje povrede člana 8. Evropske konvencije ali i drugih eventualnih povreda Ustava Bosne i Hercegovine, smatra da izvršenjem osporene presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine, ne bi nastupile neotklonjive štetne posljedice po apelanta, a da će Ustavni sud, u svojoj odluci o dopustivosti, odnosno o meritumu ovog predmeta, odlučiti naknadno.

16. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nema osnova za donošenje privremene mjere, te da za apelanta ne mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice u smislu značenja člana 75. stav

1. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetne apelacije.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-108/03 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio