Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-111/03 ("Duplex Keenvele" d.o.o.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-111/03

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 111/02, rješavajući apelaciju "Duplex Keenvele" d.o.o., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Valerija Galić, sutkinja na sjednici, održanoj 15. lipnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija "Duplex Keenvele" d. o.

o., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž- 227/01 od 22. svibnja 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-11/00 od 24. kolovoza 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Duplex Keenvele" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 18. lipnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž- 227/01 od 22. svibnja 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-11/00 od 24. kolovoza 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od sudionika u postupku, Kantonalnog suda u Bihaću, Općinskog suda u Sanskom Mostu i "Beser" d.o.o. iz Sanskog Mosta, zatraženo je, 26. veljače 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju je dostavio Kantonalni sud u Bihaću 15. ožujka 2004. godine, dok ostali sudionici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.

4. Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Bihaću je, 12. svibnja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski je sud u Sanskom Mostu presudom, broj Ps-11/00 od 24. kolovoza 2000. godine, odbio kao neutemeljenu apelantovu tužbu, podnesenu protiv tuženog "Beser" d.o.o. iz Sanskog Mosta, radi naplate duga u iznosu od 16.700 KM. Apelant je u tužbi naveo da je za potrebe tuženog nabavio granit i mermer u vrijednosti od 21.700 KM i ispostavio mu fakturu broj 128/97 od 30. rujna 1997. godine, a da mu je tuženi po ovoj osnovi ostao dužan platiti još iznos od 5.700 KM. Dalje navodi da je, na temelju usmenog ugovora sa tuženim, ovom prodao stroj za obradu kamena tipa kantarica, po cijeni od najmanje 15.000 KM, s tim da je tuženi trebao platiti 4.000 KM nakon preuzimanja stroja, a razliku u ratama u ovisnosti od uspjeha u poslovanju sa strojem u roku od godinu dana od isporuke. Prema ovom ugovoru, apelant je tuženom ispostavio fakturu broj 101/98 od 11. listopada 1998. godine na iznos od 4.000 KM, koji je tuženi platio. Međutim, tuženi sve do 1. rujna 1999. godine nije stroj pustio u rad, a ni nakon njenog puštanja u rad nije apelantu izmirio preostali dug. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je tuženi svoje obveze po ispostavljenim računima platio, a razliku potraživanja mimo računa tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao.

7. Kantonalni je sud u Bihaću, presudom broj Pž-227/01 od 22. svibnja 2002. godine, odbio kao neutemeljen apelantov priziv, izjavljen protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Ps-11/00 od 24. kolovoza 2000. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostupanjski sud tijekom postupka raspravio i utvrdio sve činjenice, koje su bitne i sa kojima je raspolagao, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen i, pravilnom primjenom materijalnog prava, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.

IV. Relevantni propisi

8. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

"Članak 171.

Tužba treba sadržavati određen zahtjev glede glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 95).

[...] Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije vezan za tu pravnu osnovu.

Članak 204.

Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud.

Članak 206.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da mu nisu dostavljeni dokazi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku kako bi se izjasnio o njima, te da je sud uzeo u obzir i izjavu svjedoka, koja je data izvan rasprave i koju je sudu dostavio posredno tuženi. Dalje navodi da sud nije utvrdio pravnu osnovu plaćanja tuženog niti pravnu osnovu apelantovog potraživanja, kao i da nije pravilno utvrdio činjenično stanje i nije pravilno primijenio materijalne zakone, dok drugostupanjski sud nije razmotrio priziv niti procijenio prizivne navode, a dokaze je ocijenio površno i bez utvrđivanja činjenica. Smatra da su na taj način prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz čl. 6., 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda u Bihaću je navedeno da je taj sud, prilikom razmatranja apelantovog priziva, imao u vidu sve prizivne razloge, da je činjenice na kojima se temelji prvostupanjska presuda smatrao dokazanim i ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kod takvog uvjerenja stoji i dalje, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

VI. Dopustivost

11. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-227/01 od 22. svibnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelant je apelaciju podnio 18. lipnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke».

17. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred sudom, u konkretnom slučaju, odnosi na građanska prava apelanta, te se članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

19. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

20. Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan vršiti provjeru utvrđivanja činjenica, niti pravilno tumačiti odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

22. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u Bihaću odluku donio u sjednici vijeća, gdje je, zaključivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje, razmatrao procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena. U postupku su pred prvostupanjskim sudom saslušani apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, pročitana izjava svjedoka, te izvršen uvid u dokumentaciju o registraciji poduzeća, račune i virmanske uplatnice. Glede apelantovih navoda da mu prvostupanjski sud nije dostavio dokaze na kojima temelji svoju odluku, kako bi se izjasnio o njima, i navoda da je sud uzeo u obzir i izjavu svjedoka, koja je data izvan rasprave i koju je sudu dostavio posredno tuženi, Ustavni sud smatra da sud nije zlouporabio procesno-pravne odredbe, jer se radi o objektivnim dokazima koji se ne mogu izmijeniti izjašnjenjem parničnih stranaka i jer se apelant u tijeku postupka imao priliku izjasniti o navodima svjedoka čija je izjava pročitana. Dalje, odluka je donesena na temelju ocjene svih izvedenih dokaza na kojima se temelji, kako pojedinačno, tako i u njihovoj povezanosti. I prvostupanjski je sud primijenio i dao tumačenje pojedinih zakonskih odredbi u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena.

23. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

24. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

“Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).

26. Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim sudskim postupkom odbijen tužbeni zahtjev da tuženi izmiri dug, čime se njegova imovina umanjuje.

27. Ustavni je sud već zaključio da pobijane sudske presude nisu povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje, kako je prethodno u ovoj odluci navedeno, pa slijedi da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

28. Obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije nužno posebno razmatrati navodne povrede prava iz čl. 13. i 17. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-111/03 ("Duplex Keenvele" d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio