Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-669/03 (D.D. “Razvitak”, iz Gradačca)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-669/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-669/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. “Razvitak”, iz Gradačca, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-3809/00 od 23. oktobra 2003. godine, rješenja Federalnog ministarstva financija-finansija, Porezne uprave – Središnji ured Sarajevo, broj 10/03-15-1-1597/00 od 28. avgusta 2000. godine i rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Tuzla, broj 10-3/02-15-
662-2/00 od 18. jula 2000. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «Razvitak» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, podnio je 31. decembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-3809/00 od 23. oktobra 2003. godine, rješenja Federalnog ministarstva financija-finansija, Porezne uprave – Središnji ured Sarajevo, broj 10/03-15-1-1597/00 od 28. avgusta 2000. godine i rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Tuzla (u daljnjem tekstu Porezna uprava), broj 10-3/02-15-662-2/00 od 18. jula 2000. godine. Ovom apelacijom, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru obustave izvršenja navedenog rješenja Porezne uprave.
2. Porezna uprava je svojim rješenjem o uplati javnih prihoda, broj 10-3/02-15-662-2/00 od 18. jula 2000. godine, odredila apelantu, kao poreznom obvezniku, visinu poreznih obaveza uplate javnih prihoda za 1997, 1998, 1999. i do 30. juna 2000. godine, sa pripadajućim kamatama. Naime, inspekcijskom kontrolom obavljenom kod apelanta, Porezna uprava je utvrdila da je apelant u navedenom periodu vršio isplate fizičkim licima, kooperantima, u iznosu od 120.347,39 KM na ime naknade za obavljene usluge izrade proizvoda od pruća na koji iznos nije obračunao ni platio porez na dodatna primanja.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu drugostepenom organu Porezne uprave, koji je svojim rješenjem, broj 10/03-15-1-1597/00 od 28. avgusta 2000. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. Drugostepeni organ smatra da je pobijano rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalni propis. Posebno se u obrazloženju navodi, kao odgovor na apelantov žalbeni navod, da je prvostepeni organ pravilno obavezao apelanta da plati dužni porez za izvršene isplate fizičkim licima, koja nisu kod njega zaposlena, po osnovu naknada za izvršene usluge izrade proizvoda od pruća, jer se ta naknada ima smatrati kao naknada za obavljene povremene i privremene poslove.
4. Apelant je protiv navedenog drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda koji je svojom presudom, broj U-3809/00 od 23. oktobra 2003. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud navodi da ne stoje tužbeni navodi apelanta, te da osporenim aktom tuženog nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.
5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 31. decembra 2003. godine, u kojoj navodi da mu je predmetnim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere u skladu sa članom 78. Poslovnika Ustavnog suda, kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje rješenja Porezne uprave do okončanja apelacionog postupka.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), da se apelant ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog zakonodavstva. Slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan sa Ustavom ratione materiae u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju poreskog zakona) od strane nižestepenih sudova i upravnih organa, već da je to zadatak upravo tih sudova i organa vlasti entiteta. Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao u konkretnom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01 od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02). Shodno tome, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić