Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-214/03 (Privredna banka d. d. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-214/03

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 214/03, rješavajući apelaciju Privredne banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatiđža Hađžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Privredne banke d. d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravedno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

- Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev 1/03 od 12. maja 2003. godine;

- Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Pž 51/02, od 15. oktobra 2002. godine;

- Presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Ps 5/00, od 19. juna 2002. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku saglasno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nalaže se da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama saglasno članu 75.

stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Privredna banka d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je, 22. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev 1/03, od 12. maja 2003. godine, presude Apelacionog suda broj Pž 51/02, od 15. oktobra 2002. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj Ps 5/00, od 19. jula 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom će Ustavni sud zabraniti otuđenje i opterećenje nekretnina upisanih u Z.K. ul. 46 K.O. Brčko i Z.K. ul. 9537 K.O. Brčko, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 8. aprila 2004. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Apelacioni sud je Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju 10. maja 2004. godine.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Privredne banke a.d. Brčko, kao druge strane u postupku, 18. juna 2004. godine, takođe je zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

5. Pavlović International Bank a.d. Slobomir - Bijeljina (pravni nasljednik Privredne banke a.d. Brčko) dostavio je odgovor na apelaciju 8. jula 2004. godine.

6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. augusta 2004. godine.

7. Ustavni sud je Odlukom broj AP 214/03, od 19. aprila 2004. godine, donio privremenu mjeru, kojom je prekinuo izvršenje presude Apelacionog suda broj Rev 1/03, od 12. maja 2003. godine, i zabranio otuđenje i opterećenje nekretnina upisanih u ZK ul. 46 KO Brčko i ZK ul. 9537 KO Brčko do donošenja odluke o apelaciji.

III. Činjenično stanje

8. Predmetne činjenice, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, moguće je sumirati na slijedeći način:

9. Apelant je, 18. februara 2000. godine, podnio Osnovnom sudu tužbu protiv Privredne banke a.d. Brčko, radi poništenja upisa u zemljišne knjige i utvrđivanja prava raspolaganja nekretninama i predaje nekretnina u posjed. Apelant je u tužbi naveo kako je do 1. maja 1992. godine bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja, a da je tužena strana, njezina filijala u Brčkom, držala u posjedu nekretnine označene kao k.č. 6/28, zgrada, kućište i dvorište u pov. od 420 m2, k.č. 6/32, kuća i kućište pov. od 280 m², upisane u zk. ul. 9537 k.o. Brčko, k.č. 7/146 kuća, kućište i dvorište pov. od 905 m², upisana u zk. ul. 46 k.o. Brčko i k.č. 8/284 kućište zgrada u pov. od 1800 m², upisane u zk. ul. 3498 k.o. Brčko. Tužena je strana, kako navodi apelant, «potezom pera» postala nosilac prava raspolaganja spornim nekretninama. Ona, dakle, nije sporne nekretnine stekla na osnovu valjanog pravnog posla, nego je, u redovnom sudskom postupku, utvrđeno da je Narodna banka Republike Srpske, Rješenjem broj 2-5/92, od 28. maja 1992. godine, izdala dozvolu za osnivanje Privredne banke a.d. Brčko, kao navodnog pravnog nasljednika Privredne banke d.d Sarajevo. Zato je apelant, u svojstvu tužioca, tražio da sud utvrdi ništavost upisa prava na sporne nekretnine u zemljišnim knjigama i donese odluku kojom će se utvrditi da je apelant nosilac prava raspolaganja navedenim nekretninama i da mu tužena strana vrati u posjed sporne nekretnine.

10. U predmetni spor se, na strani tužene, umiješao Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Brčko Distrikt), radi utvrđivanja prava na nekretnine i predaje u posjed spornih nekretnina.

11. Osnovni sud je presudom broj Ps 5/00, od 19. jula 2002. godine usvojio dio tužbenog zahtjeva koji glasi da je ništav upis prava raspolaganja na ime tužene Privredne banke a.d. Brčko na apelantovim nekretninama. Istom presudom naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da izvrši upis prava raspolaganja u dijelu 1/1 na ime apelanta na navedenim nekretninama, te tako uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje. Osnovni sud je, istom presudom, odbacio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužena strana obavezna apelantu predati u posjed i slobodno raspolaganje navedene nekretnine, oslobođene od svih lica i svih pokretnih stvari koje nisu vlasništvo tužene. U obrazloženju presude se ističe da je upis imovine na ime tužene obavljen bez valjanog pravnog posla i da se, s obzirom da je riječ o nekretninama na području Brčko Distrikta, imovinom mora raspolagati saglasno zakonima Bosne i Hercegovine, ali i uz odobrenje Supervizora za Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Supervizor). Osnovni sud je, dakle, utvrdio da je upis prava raspolaganja na ime Privredne banke a.d. Brčko ništav, ali je odbio dio tužbenog zahtjeva da se apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje navedena nekretnina, obrazlažući da je predaja u posjed protivna Objedinjujućem nalogu Supervizora o privatizaciji, od 14. augusta 2001. godine (u daljnjem tekstu: Nalog Supervizora). Kako je apelant djelimično uspio u postupku, sud mu je, razmjerno uspjehu u postupku, dosudio iznos od 29.850,00 KM na ime parničnih troškova.

12. Apelacioni sud je Presudom broj Pž 51/02, od 15. oktobra 2002 godine, apelantovu žalbu protiv prvostepene presude odbacio. Dalje, istom presudom sud je žalbu tužene i umješača na strani tužene preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav upis prava raspolaganja na ime tužene na apelantovim nekretninama i kojim je Zemljišnoknjižnom uredu naloženo da upiše pravo raspolaganja u dijelu 1/1 na apelantovo ime na navedenim nekretninama i tako uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje. Sud je, u ostalom dijelu, prvostepenu presudu potvrdio, odbivši tužbeni zahtjev da se tužena obaveže apelantu predati u posjed sporne nekretnine. Apelant je, drugostepenom presudom, obavezan tuženoj platiti parnične troškove u iznosu od 3.740,00 KM. Posebice je istaknuto da na parceli označenoj kao k.č. broj 7/146, upisanoj u ZK UL. Broj 46 za k.o. Brčko, koja je također predmet tužbenog zahtjeva, apelant nikada i nije bio upisan kao nosilac prava raspolaganja, zbog čega taj dio tužbenog zahtjeva nije ni mogao biti osnovan. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je istakao da sva javna, državna ili društvena preduzeća, a i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu, ostaju imovina Brčko Distrikta. Prijenos vlasništva nad tim imovinom se ni po jednoj pravnoj osnovi uopće ne može izvršiti, dok Supervizor za takvo što ne dadne izričito pismeno odobrenje, dakle, bez obzira po kojoj pravnoj osnovi se postavi zahtjev za prijenos prava vlasništva i u ma kom postupku, prijenos se ne može obaviti bez izričitog pismenog Supervizorovog odobrenja. Dakle, i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed nekretnina koje su predmet spora je neosnovan. Ovom presudom Apelacionog suda apelant je obavezan tuženoj naknaditi parnične troškove u iznosu od 3.740,00 KM.

13. Apelacioni sud je, odlučujući po apelantovoj reviziji, presudom broj Rev 1/03, od 12 maja 2003. godine, djelimično uvažio reviziju, tako što je utvrdio da je ništav upis prava raspolaganja na ime tužene Privredne banke a.d. Brčko. Međutim, revizioni sud je, istom presudom, odbacio tužbeni zahtjev za promjenu upisa u zemljišne knjige i predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnim nekretninama na apelantovo ime. Sud je u obrazloženju presude istakao da, iako se radi o ništavom upisu, promjena upisa u zemljišne knjige za sada nije moguća. Ovo stoga što nosilac prava raspolaganja ne može, između ostalog, to pravo prenijeti na drugu osobu, odnosno otuđiti, jer je riječ o nekretninama koje su imovina Brčko Distrikta, i na kojima se ne može obavljati prijenos bez izričitog pismenog Supervizorovog odobrenja.

IV. Relevantni propisi

14. Zakon o vlasničkim i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 11/01), relevantne odredbe, propisuje:

«Član 5.

Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetom i na način određen zakonom Član 22.

Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom Član 35.

Lice koje pravo vlasništva na nekretnini stekne na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlašteno je da traži upis svog prava vlasništva u zemljišne knjige.

Član 41.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari».

15. Aneks Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice oblasti Brčko od 18. augusta 1999. godine, relevantni dio, propisuje:

«Tačka 12.

Društvena/javna imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom / javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora».

16. Objedinjujući Nalog Supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine, relevantni dio, propisuje:

«[...]Dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prijenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenje[...]».

17. Statut Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 1/00) propisuje:

«Član 1. stav 4.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine»

V. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. U apelaciji je istaknuto kako je očigledno da je u ovom pravnom slučaju došlo do povreda prava na pravedno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant je istakao i povredu odredbi člana 16. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta, time što mu je, navedenim presudama, onemogućeno «korištenje stvari», kako je precizirano spomenutim zakonom. Apelant ističe da ne mijenja činjenično i pravno situaciju ni to što se, istina, briše upis u zemljišne knjige u korist tužene Privredne banke a.d. Brčko, kad se to isto pravo osporava apelantu. Apelant posebno naglašava da su neprihvatljive izreke svih presuda kojima se pravo upisa i raspolaganje nekretninama ustupaju umješaču u postupku, u ovom slučaju samom Brčko Distriktu. Ispunjen je uvjet za usvajanje tzv. reivindikacijske tužbe saglasno članu 41. stav 12. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta. Povrijeđen je i stav 4. člana 1. Statuta Brčko Distrikta koji propisuje da se Ustav Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje na teritoriji Brčko Distrikta, pa samim tim i Evropska konvencija. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju i ukine nižestepene presude u cjelini.

b)Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju, koji je Apelacioni sud uputio Ustavnom sudu, navedeno je kako je utvrđeno da je do 1988. godine kao nosilac prava raspolaganja na navedenoj imovini bila upisana Narodna banka FNRJ. Na osnovu presude Osnovnog suda broj P 1080/88, od 25. oktobra 1988. godine, upisano je pravo raspolaganja na istoj imovini na ime Privredne banke Sarajevo – Osnovne banke Brčko. Privredna banka Sarajevo – Osnovna banka Brčko, čiji je upis brisan 22. septembra 1998. godine, kada je upisana tužena Privredna banka a.d. Brčko (za koji upis je utvrđeno da je ništav), danas u tom organizacionom obliku ne postoji, nego postoji njen transformirani oblik pod nazivom Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo. Stoga, ističe se dalje u odgovoru na apelaciju, nema zakonskog osnova za upis prava raspolaganja na apelantovo ime, jer je Privredna banka d.d. Sarajevo transformirana u drugi organizacioni oblik i nije strana u postupku. Apelant nije, dakle, dokazao svoje pravo raspolaganja, po bilo kojem zakonskom osnovu, na nekretninama koje su u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisane kao društveno vlasništvo i kojima se ne može raspolagati bez Supervizorova odobrenja.

20. U odgovoru na apelaciju, koji je Pavlović International Bank a.d. dostavio Ustavnom sudu, ističe se da je u postupku privatizacije nepokretna imovina bila izuzeta i da nije bila predmetom kupovine, a na osnovu izričitog Supervizorovog stava. Nakon obavljene privatizacije, uz Supervizorovo odobrenje, zaključen je kupoprodajni ugovor kojim je gradonačelnik u ime Brčko Distrikta prodao Pavlović International Bank a. d. Bijeljina nepokretnosti koje su predmet apelacije. Na kraju, smatra da je apelacija neosnovana i da navedenim presudama nije prekršen član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VI. Dopustivost

21. Saglasno članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima sadržanim u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

22. Saglasno članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni, zakonski mogući pravni lijekovi i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Rev 1/03, od 12. maja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih, zakonski mogućih pravnih lijekova. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2003. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

24. Imajući na umu odredbe člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravedno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravedan postupak

26. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine propisuje:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, relevantni dio, propisuje:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, i da ima «pravo na pravedno suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom» (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravedno suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju saglasno zahtjevima koji su implicite sadržani u garancijama koje osigurava pravo na pravedno suđenje. Ti zahtjevi se, u utvrđivanju građanskih prava i obaveza, odnose na standard «jednakosti u postupanju» koji «podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika za prezentiranje svojega slučaja – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-a-vis suprotne strane. To u načelu znači mogućnost za strane u [.....] građanskom postupku da se upoznaju sa svim podastrtim dokazima ili zapažanjima, te da komentiraju te dokaze i zapažanja. Drugim riječima, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravedno suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju saglasno zakonskim normama i u vremenskom roku predviđenim materijalnim pravom.

29. Ustavni sud napominje da nije ovlašten provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim kad odluke nižih sudova krše ustavna prava. To su, naprimjer, slučajevi kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, poput prava na pravedan postupak, prava na pristup sudu, prava na efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

30. Pravednost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

31. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio predaju u posjed navedenih nekretnina, tražio je da sud utvrdi kako je upis u zemljišne knjige prava raspolaganja na ime tužene Privredne banke a.d. Brčko, na označenim nekretninama, ništav, te da se pravo raspolaganja na tim nekretninama upiše u njegovu korist, kakvo stanje je bilo prije osporavanog upisa. Prvostepenom presudom je utvrđeno kako je sporni upis u zemljišne knjige ništav i naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda upisivanje prava raspolaganja na apelantovo ime. Izvršenjem ove presude bilo bi uspostavljeno pravno stanje koje je trajalo do 28. maja 1992. godine, dakle do nezakonitog upisa tužene strane. Međutim, Apelacioni sud je Odlukom broj Pž 51/02, od 15. oktobra 2002. godine, preinačio prvostepenu presudu i u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelacioni sud, tokom revizionog postupka, utvrdio je ništavost upisa tužene, ali je u ostalom dijelu presude odbio apelantov tužbeni zahtjev za promjenu upisa u zemljišne knjige, kao i predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnim nekretninama.

32. U svojim obrazloženjima presuda nižestepeni sudovi su iznosili stavove da se, zbog Supervizorovog Naloga, ne može obaviti promjena upisa u zemljišne knjige, i to bez njegova izričitog pismenog odobrenja. Po spomenutom nalogu «[...]dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prijenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenje[...]».

33. Dakle, Supervizorov Nalog govori o prijenosu prava vlasništva nad imovinom javnih, državnih ili društvenih preduzeća, i ostale takve imovine, dok se ne donese odgovarajući zakon o privatizaciji. Međutim, apelant je tužbenim zahtjevom tražio poništenje nezakonitog upisa prava raspolaganja nekretninama i upis stanja kakvo je bilo prije nezakonite promjene upisa. Sud je utvrdio da je sporni upis doista bio nezakonit, pa se brisanje takvog nezakonitog upisa i uspostavljanje stanja u zemljišnim knjigama kao u vrijeme prije nezakonitog upisa, ne može smatrati prijenosom prava vlasništva, kakav je zabranjen Supervizorovim Nalogom. Saglasno tome, Supervizorov Nalog ne može biti prepreka za otklanjanje, u sudskom postupku utvrđenog, nezakonitog upisa prava u zemljišnim knjigama i promjenom tog upisa u korist prijašnjeg nosioca tog prava, odnosno njegovog pravnog nasljednika. Ustavni sud smatra da je primjena Supervizorovog Naloga u konkretnom slučaju bila arbitrirana, što je prouzrokovalo povredu apelantovih ustavnih prava. Ustavni sud ovim ne dovodi u pitanje Supervizorova ovlaštenja u pogledu uređivanja određenih odnosa i u skladu s tim donošenja određenih propisa, jer se ovo ovlaštenje zasniva na međunarodnopravnom osnovu.

34. Saglasno navedenom, Ustavni sud smatra kako je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-214/03 (Privredna banka d. d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio