Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-597/03 (H.B.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-597/03

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 597/03, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. B. podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-272/03 od 10. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-21/03-1 od 28. augusta 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa O. M., advokat iz Brčkog, podnio je 8. decembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-272/03 od 10. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 21/03-1 od 29. augusta 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku R. B. je 26. maja, odnosno 25. juna 2004. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Apelacioni sud 7. juna 2004. godine, a učesnik u postupku R. B. 5. jula 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i učesnika u postupku su, 8. septembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

6. Osnovni sud je presudom broj P 21/03-1 od 29. augusta 2003. godine odbio tužbeni zahtjev tužioca, R. B., kao privremenog korisnika apelantove kuće u ulici Ćazima Muse Ćatića broj 160, u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, na osnovu odluke Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom u općini Brčko od 15. augusta 1996. godine, kojim je tražio da se apelant, kao vlasnik kuće, obaveže da mu naknadi neophodne izdatke za održavanje kuće.

7. Apelacioni sud je presudom broj Gž 272/03 od 10. oktobra 2003. godine uvažio žalbu tužioca, presudu Osnovnog suda broj P-21/03-1 od 10. oktobra 2003. godine preinačio tako da je apelant dužan tužiocu isplatiti novčani iznos od 5.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. novembra 2002. godine pa do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, a sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

IV. Relevantni propisi

8. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93), relevantne odredbe glase "Član 210.

Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi koji upravljaju u drugom pravnom licu ili u imovinu nekog lica, a taj prijelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnog poslu ili zakonu, stjecalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

Odredbe prethodnog stava shodno se primjenjuju kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema osnovu.[......].u drugom pravnom poslu ili zakonu.[.....]

9. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 11/01) relevantne odredbe glase:

"Član 42. st. 3. i 4.

" (3) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

(4) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe."

10. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», br. 5/01, 1/02 i 10/02), relevantne odredbe glase:

"Član 23.

Privremeni korisnik čije je stanarsko pravo poništeno po članu 16. ovog zakona, ili od koga se zahtjeva da isprazni nepokretnu imovinu po bilo kojoj odredbi ovog zakona, koji je potrošio lična sredstva na neophodne izdatke za stan ili nepokretnu imovinu, uključujući i troškove za obavljanje zakonitog posla čije je obavljanje u prostorijama stana ili na nepokretnoj imovini bilo dozvoljeno, nema pravo da uklanja takav inventar ili poboljšanja, ali će, u skladu sa važećim zakonom o obligacijama, nadoknaditi ta sredstva od prethodnog nosioca prava ili vlasnika. Postupak za nadoknadu bilo kakvih troškova može početi nakon datuma kada prethodni nosilac stanarskog prava ili vlasnik ponovo dođe u posjed stana."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dva razloga: a) što je Apelacioni sud, usprkos zakonskoj zabrani da žalbu ispituje po službenoj dužnosti u pogledu primjene materijalnog prava, upravo u tom dijelu tu zakonsku zabranu prekršio u pobijanoj presudi b) što su različita vijeća istog drugostepenog suda, po istom pravnom osnovu, donijela dvije suprotne odluke, jednom odbijajući, a drugi put usvajajući tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je tužiocu R. B. rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, u skladu sa tada važećim Zakonom o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 3/96), dodijeljena na privremeno korištenje apelantova kuća, pa se on smatra zakonitim i savjesnim posjednikom apelantove kuće. Pošto je kuća bila devastirana tužilac je, da bi u njoj mogao stanovati, morao izvršiti nužna ulaganja, čija je vrijednost, prema ocjeni vještaka, bila 5.200,00 KM. Tužilac je tako uvećao vrijednost kuće koja je vraćena u posjed apelantu, pa donošenje presude, kojom je on obavezan da naknadi vrijednost učinjenog rada i ugrađenog materijala, nije povrijedilo apelantovo pravo na pravično suđenje, s obzirom da su poštovani svi relevantni pozitivni propisi.

13. Učesnik u postupku R. B. je u odgovoru na apelaciju istakao da je zaista uložio navedena sredstva, da traži da se ona vrate i da je odluka Apelacionog suda zakonita i zasnovana na Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Gž-272/03 od 10. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 8. decembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija presudu Apelacionog suda broj Gž 272/03 od 10. oktobra 2003. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u skladu sa zahtjevima koji su implicite sadržani u garancijama koje osigurava pravo na pravično suđenje. Ti zahtjevi se, u utvrđivanju građanskih prava i obaveza, odnose na standard «jednakosti u postupanju» koji «podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-a-vis suprotne strane. To, u principu, znači mogućnost za strane u postupku da se upoznaju sa svim predočenim dokazima ili zapažanjima, te da daju komentar na te dokaze i zapažanja.

20. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

21. U apelaciji se naglašavaju dva prigovora i to: a) da je Apelacioni sud, usprkos zakonskoj zabrani da žalbu ispituje po službenoj dužnosti u pogledu primjene materijalnog prava, upravo u tom dijelu tu zakonsku zabranu prekršio u pobijanoj presudi b) da su različita vijeća istog suda, po istom pravnom osnovu, donijela dvije suprotne odluke, jednom odbijajući, a drugi put usvajajući tužbeni zahtjev

22. Ustavni sud prvi apelantov prigovor ne smatra osnovanim, jer su razlozi zbog kojih se, prema Zakonu o parničnom postupku, prvostepena presuda može pobijati: a) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, b) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i c) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedi da Apelacioni sud u osporenoj presudi nije prekoračio granice ispitivanja prvostepene presude. Naime, Apelacioni sud je ispravno zaključio da se u predmetnom slučaju radi o stjecanju bez osnova kao pravnom institutu Zakona o obligacionim odnosima. Nesporno je da je apelant vlasnik kuće u ulici Ćazima Muse Ćatića broj 160 u Brčkom. Zbog ratnih dešavanja on je napustio kuću koja je, na osnovu odredbi tada važećeg Zakona o napuštenoj imovini, proglašena napuštenom i dodijeljena tužiocu R. B., kao raseljenom licu. Ovaj je morao da uloži u kuću određena finansijska sredstva da bi stvorio normalne uvjete za stanovanje. Sud je ocijenio da su ti troškovi bili nužni i korisni. Tužilac je nakon napuštanja kuće tražio da se skinu svi dijelovi koje je on ugradio, ne tražeći naknadu za učinjene radove, ali apelant na to nije pristao. Apelacioni sud je utvrdio da ima zakonskog osnova da mu se priznaju i nadoknade troškovi izvedenih radova.

23. Prilikom donošenja ove odluke ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave kao «suštinski element» prava na pravično suđenje. Osporena presuda sadrži razloge na kojima je zasnovana i konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip «razumnosti roka» kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije

24. U pogledu drugog prigovora, koji je apelant naveo u apelaciji, Ustavni sud ne vidi u čemu bi ovaj prigovor imao svoje opravdanje. Apelant je, istina, dostavio presude iz kojih se vidi da su sudovi dvije instance odlučivali o ovom predmetu i da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda različite u pogledu prihvatanja tužbenog zahtjeva, ali je konačna odluka presuda Apelacionog suda, kojom je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda.

25. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-597/03 (H.B.) | Sudska praksa | Aktio