Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/03 (S.Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-592/03

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 592/03, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kvlp-28/03 od 14.

oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj KŽ-217/01 od 28. marta 2003. godine i presude Osnovnog suda Sokolac broj K-117/00 od 20. augusta 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je, 1. decembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvlp-28/03 od 14. oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ- 217/01 od 28. marta 2003. godine i presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-117/00 od 20. augusta 2001. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene zatvorske kazne do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 30. januara 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u skladu sa članom 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 23. augusta 2004. godine, a od Okružnog suda 21. septembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud je, 5 oktobra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog javnog tužilaštva u Srpskom Sarajevu zatraženo je, 23. augusta 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

6. Okružno tužilaštvo u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je 20. septembra 2004. godine dostavilo odgovor na apelaciju.

7. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog tužilaštva je 27. septembra dostavljen apelantu. Odgovor Okružnog suda je, 5. oktobra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

9. Osnovni sud je presudom broj K-117/00 od 20. augusta 2001. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 500 KM i izrekao mu mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 3 mjeseca. Osnovni javni tužilac u Sokocu je uložio žalbu na tu presudu zbog odluke o kazni, sa prijedlogom da se apelantu umjesto novčane kazne izrekne kazna zatvora propisana zakonom.

10. Okružni sud je presudom broj KŽ-217/01 od 28. marta 2003. godine uvažio žalbu Osnovnog javnog tužioca u Sokocu i preinačio presudu Osnovnog suda od 20. augusta 2001. godine u odluci o kazni, tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca za krivično djelo za koje je osuđen prvostepenom presudom.

11. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, koji je taj sud obio kao neosnovan Rješenjem broj Kvlp-28/03 od 14. oktobra 2003. godine.

IV. Relevantni propisi

12. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) koji je primjenjivan u apelantovom slučaju:

«Član 400. stav 1.

Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.»

13. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) koji je primjenjivan u apelantovom slučaju:

«Član 371.

O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. od 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.

[...] Član 421.

Sud će presudom odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan ako utvrdi da ne postoji povreda zakona na koju se javni tužilac poziva u svom zahtjevu.

Član 429.

U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude shodno će se primjenjivati odredbe člana 419. st. 1. i 2., čl. 420., 421., člana 422., st. 1. i 2., i člana 423. stav 1. i člana 424. ovog zakona.[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On, naime, smatra da je Okružni sud narušio princip «jednakosti oružja», što je Vrhovni sud trebao da sankcionira, jer nije bio obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda kako bi mogao ravnopravno odgovoriti na žalbu nadležnog tužioca. Apelant je, također, naveo da prvostepeni sud nije izveo dokaz psihijatrijskog vještačenja iako je iz činjenica predmeta jasno da je on u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. Apelant je naveo i da je Vrhovni sud o njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude odlučio rješenjem, a ne presudom kako je to predviđeno Zakonom o krivičnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da su apelantovi navodi bez pravnog osnova i proizvoljni jer taj sud, postupajući kao drugostepeni sud, ničim nije narušio princip jednakosti prava stranaka u postupku, tim prije što je apelantu bilo omogućeno da se izjasni na žalbu osnovnog tužioca. Predsjednik vijeća tog suda je, u smislu člana 371. Zakona o krivičnom postupku, u konkretnom postupku ocijenio da nije neophodno prisustvo stranaka u tom postupku tako da stranke nisu bile pozvane na sjednicu vijeća. U tom dijelu su navodi u apelaciji netačni i time nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i pravično suđenje. Okružni sud smatra nepotrebnim da se posebno izjašnjava na ostale navode u apelaciji jer je u osporenoj presudi sve obrazloženo.

16. Okružno tužilaštvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je apelantovo suđenje «vođeno u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku koji daje garanciju jednakosti u postupanju kako strane optužbe tako i strane odbrane». Što se tiče apelantovih navoda da mu nije pružena prilika da se izjasni o žalbi osnovnog javnog tužioca na presudu Osnovnog suda, tužilaštvo navodi da je apelantu pružena mogućnost da se izjasni o žalbi dostavljanjem žalbe i poučavanjem da ima pravo odgovora na žalbu u roku od 8 dana od dana prijema. Apelant to pravo nije iskoristio. Sud u žalbenom postupku nije obavezan da po službenoj dužnosti poziva stranke pred žalbeno vijeće, a sjednici žalbenog vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac. Kod takvog stanja stvari tužilaštvo smatra da u postupku vođenom protiv apelanta nije povrijeđeno pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se apelant poziva.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, konačnu odluku, koja je predmet osporavanja apelacijom, predstavlja Rješenje Vrhovnog suda broj Kvlp-28/03 od 14. oktobra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje je doneseno 14. oktobra 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 1. decembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

24. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

26. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

27. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

28. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda. Smatra da mu je sud trebao omogućiti prisustvo na sjednici kako bi se on mogao izjasniti o navodima žalbe nadležnog tužioca u kojoj je traženo izricanje kazne zatvora umjesto novčane kazne. Međutim, činjenice predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, ukazuju na to da je drugostepeni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održanog pretresa i izvođenja novih dokaza i da toj sjednici nije prisustvovao tužilac. Pored toga, apelant nije tražio od Okružnog suda da bude obaviješten o održavanju sjednice vijeća. Načelo kontradiktornosti je ispoštovano s obzirom da je apelantu dostavljena žalba na koju on nije u zakonskom roku dostavio odgovor. U vezi sa pitanjem prisustvovanja sjednici drugostepenog suda, Ustavni sud zaključuje da se radi o fazi postupka u kojoj ni jedna strana nije bila prisutna, pa je ispunjen princip jednakosti pred sudom te je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

29. U vezi sa apelantovim navodom da je Vrhovni sud odlučio o njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude rješenjem, a ne presudom kako je to predviđeno članom 429. stav 1. u vezi sa članom 421. Zakona o krivičnog postupka, Ustavni sud zaključuje da ta formalna greška Vrhovnog suda nije od takvog značaja da je mogla utjecati na apelantovo ostvarivanje prava na pravičan postupak pred tim sudom.

30. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud je utvrdio da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku komentirati izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.

31. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/03 (S.Š.) | Sudska praksa | Aktio