Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/03 (Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 17. 05. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-550/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, u predmetu broj AP- 550/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/4), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gvl-14/03 od 19. septembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), zastupano od strane Z. K., glavnog federalnog tužioca, podnijelo je 28. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gvl-14/03 od 19. septembra 2003. godine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelant je u apelaciji tražio donošenje privremene mjere zabrane izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda Tuzla, broj P-625/02 od 29. maja 2002. godine.

2. Predmet spora je tužba radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretninama, koju je podnio, Općinskom sudu Tuzla, Branko Đuranović (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv «U.G.T.K. Poštar Tuzla» (u daljnjem tekstu: tuženi), zastupan od strane punomoćnika Softić Rizaha.

3. Obzirom da je tuženi u cijelosti priznao tužbeni zahtijev, Općinski sud u Tuzli je donio presudu na osnovu priznanja, broj P-625/02 od 29. maja 2002. godine. Kako su se stranke u sporu odrekle prava na žalbu, predmetna presuda je 29. maja 2002. godine postala pravosnažna .

4. Nakon toga, apelant je 23. juna 2003. godine, Vrhovnom sudu podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, na osnovu ovlaštenja iz člana 383. tada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99).

5. Vrhovni sud je, rješenjem broj Gvl-14/03 od 19. septembra 2003. godine, odbacio kao neblagovremen zahtjev za zaštitu zakonitosti apelanta, ne upuštajući se u meritum spora.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

7. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. U konkretnom slučaju apelantov zahtijev za zaštitu zakonitosti je odbačen zbog neispunjavanja formalnih uslova, koji se odnose na rok u kome se takav zahtijev može izjaviti, a koji je bio predviđen članom 383. stav 1. tada važećeg Zakona o parničnom postupku.

9. Imajući u vidu izneseno, a u skladu sa tačkom 7. ove Odluke, Ustavni sud kao konačnu odluku ne može smatrati rješenje Vrhovnog suda, broj Gvl-14/03 od 19. septembra 2003. godine, zbog toga što je tim rješenjem odbačen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog neispunjavanja formalnih zahtieva tog pravnog lijeka. Naime, nije na Ustvnom sudu da cijeni blagovremenost podnesenog zahtjeva za za zaštitu zakonitosti.

10. Stoga, Ustavni sud kao konačnu odluku u navedenom postupku smatra presudu Općinskog suda Tuzla broj P-625/02 od 29. maja 2002. godine, te će se rok za podnošenje apelacije računati od dana kada je apelant primio apalaciju.

11. Apelant je presudu Općinskog suda Tuzla morao primiti najkasnije 23. juna 2003. godine, obzirom da je tada izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu. Kako je apelacija u Ustavnom sudu primljena tek 28. novembra 2003. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Općinskog suda Tuzla, broj P- 625/02.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/03 (Federalno tužilaštvo Federacije… | Sudska praksa | Aktio