Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-258/03 (D. M.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra domom
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-258/03
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 258/03, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 17., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. M., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-38/03 od 16. juna 2003.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M., podnesena protiv Zaključka Općinskog sekretarijata za privredu i komunalne djelatnosti Općine Gradačac, broj 04-372-666/99 od 5. oktobra 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Modriče, koju zastupa V. A., advokat iz Modriče, podnijela je 6. septembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-38/03 od 16. juna 2003. godine, i Zaključka Općinskog sekretarijata za privredu i komunalne djelatnosti Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat), broj 04-372-666/99 od 5. oktobra 1999. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i MP "Razvitak" Gradačac zatraženo je, 20. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. aprila 2004. godine, a MP "Razvitak" Gradačac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 30. augusta 2004. godine, dostavljen apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelantici je, Odlukom broj 103/91 od 14. februara 1991. godine, koju je donio MP "Razvitak" Gradačac, kod kojeg je bila zaposlena, dodijeljena garsonijera u Gradačcu. Međutim, apelantica nije uselila u dodijeljenu garsonijeru, jer je u njoj bez pravnog osnova bila druga osoba. Ni apelantica, ni davalac stana na korištenje nisu pokrenuli postupak za iseljenje ove osobe iz stana.
7. Općinski sekretarijat je donio Zaključak broj 04-372-666/99 od 5. oktobra 1999. godine, kojim je, zbog nenadležnosti, odbacio apelantičin zahtjev za pokretanjem postupka za vraćanje garsonijere u posjed.
8. MP "Razvitak" Gradačac je, Odlukom broj 01-171-00 od 7. novembra 2000. godine, ustupio predmetnu garsonijeru na privremeno raspolaganje Općini Gradačac.
9. MP "Razvitak" Gradačac je, Odlukom Upravnog odbora broj 01-48/01 od 10. maja 2001. godine, poništio raniju Odluku, broj 103/91 od 14. februara 1991. godine, o dodjeli garsonijere na korištenje apelantici.
10. Općinski sud u Gradačcu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) je donio 25. septembra 2002. godine presudu broj P-14/01, kojom je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je Odluka prvotuženog MP "Razvitak" Gradačac, broj 103/91 od 14. februara 1991. godine, kojom je apelantici dodijeljena garsonijera, pravosnažna i prema tome poništio Odluku prvotuženog, broj 01- 48/01 od 10. maja 2001. godine, te obavezao prvotuženog i drugotuženu Općinu Gradačac da apelantici izdaju valjanu ispravu podobnu za zaključenje ugovora o korištenju garsonijere, te da joj predaju na korištenje navedenu garsonijeru.
11. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-38/03 od 16. juna 2003. godine, kojom se uvažavaju žalbe tuženih i preinačava prvostepena presuda Općinskog suda, broj P-14/01 od 25. septembra 2002. godine, tako da se odbija apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude je navedeno da apelantica nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, pošto nije u zakonskom roku od tri godine od stambenog organa tražila ispražnjenje garsonijere, niti je stekla stanarsko pravo na predmetnoj garsonijeri.
12. Općinski sud je donio Rješenje broj P-14/01-Rs od 8. augusta 2003. godine, kojim se odbacuje kao nedopuštena apelantičina revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-38/03 od 16. juna 2003. godine.
IV. Relevantni propisi
13. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89) relevantne odredbe glase:
"Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
[...] Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
[...]"
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica u apelaciji navodi da je osporenim odlukama njoj i njezinoj porodici onemogućeno da se vrati u ranije mjesto prebivališta i stupi u posjed svoga doma. Navodi kako u posjed garsonijere nije stupila iz više objektivnih razloga, jer joj je davalac stana na korištenje sugerirao da bude strpljiva i da će je on uvesti u posjed, te da je ratno stanje obuhvatilo i trogodišnji rok u kojem je mogla zahtijevati ispražnjenje garsonijere. Također, apelantica navodi da joj je spornim odlukama oduzeta imovina, a da pri tome nije bilo proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići. Na ovaj način su, smatra apelantica, prekršena njezina prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi kako apelaciju smatra neosnovanom, jer apelantica nikada nije uselila u predmetnu garsonijeru, nije stekla stanarsko pravo, pa joj ona ne može predstavljati dom, niti joj je povrijeđeno pravo na imovinu.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
19. U konkretnom slučaju apelantica osporava dvije odluke, i to zaključak organa uprave i sudsku presudu.
20. Na Zaključak Općinskog sekretarijata, broj 04-372-666/99 od 5. oktobra 1999. godine, apelantica nije izjavila žalbu iako je imala pravo na njeno podnošenje nego je podnijela tužbu sudu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu.
21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant propusti da iscrpi pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U pogledu sudskog postupka, konačna odluka koja je predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-38/03 od 16. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 10. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njezina prava na dom i na imovinu iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Ove odredbe Evropske konvencije odgovaraju članu II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na dom
26. Član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
27. Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
28. Ustavni sud se poziva na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
29. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava termin «dom» obuhvata kako iznajmljen tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu postojećeg stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99).
30. Što se tiče utvrđivanja činjenica u cilju zaključivanja da li se ovdje radi o povredi prema članu 8. Evropske konvencije, mora se prvo utvrditi da li su prostorije o kojima je riječ predstavljale apelantičin «dom» u skladu sa značenjem stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere, na koje se apelantica poziva, odnose na «miješanje» u smislu poštivanja tog «doma».
31. Ustavni sud zapaža kako je nesporna činjenica da apelantica nikada nije uselila u predmetnu garsonijeru, dakle ona nije živjela niti obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje u ovom stanu, prema tome ona se ne može smatrati njezinim "domom" u značenju člana 8. Evropske konvencije.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
36. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njezin slučaj, ako bi se apelantičina imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
37. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
38. Međutim, u konkretnom slučaju, nesporno je da apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu.
39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Slijedi da odbijanje apelantičinog tužbenog zahtjeva ne predstavlja lišavanje apelantice njezine postojeće imovine.
40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
41. Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić