Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/03 (I. H.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/03

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 483/03,rješavajući apelaciju I. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2.tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćenitekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. H. podnesena protiv presude

Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine ipresude Općinskog suda u Kalesiji broj P-220/02 od 27. decembra 2002.godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama

Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod 1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa E. H., advokatica iz Tuzle,podnio je 19. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemtekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta

2003. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-220/02 od 27. decembra 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli iučesnika u postupku T. H. zatraženo je, 26. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

Kantonalni sud u Tuzli dostavio je odgovor na apelaciju 3. juna 2004. godine, dok učesnica upostupku T. H. nije dostavila svoj odgovor. 3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Tuzli je

17. augusta 2004. godine dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 5. Apelant je sa svojom bivšom suprugom T. H. 7. marta 1959. godine zaključio brak koji jerazveden presudom Okružnog suda u Tuzli broj Gž-409/79 od 16. aprila 1979. godine.

Navedenom presudom pravosnažno je odlučeno o razvodu braka, povjeravanju maloljetne djece injihovom izdržavanju kao i o supružničkom izdržavanju. Tom presudom odlučeno je da jeapelant dužan na ime izdržavanja bivše supruge plaćati mjesečni iznos od 1.000,00 tadašnjihdinara. 6. Presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-220/02 od 27. decembra 2002. godine,preinačena je ranija presuda i obavezan je apelant, kao tuženi u toj parnici, da na ime svogdoprinosa za izdržavanje bivše supruge T. H. plaća mjesečno iznos od 200,00 KM i to unaprijeddo desetog u mjesecu počevši od 4. septembra 1998. godine, dok za to budu postojali zakonskiuvjeti. 7. Protiv navedene presude Općinskog suda u Kalesiji apelant je izjavio žalbu na koju je

Kantonalni sud u Tuzli donio presudu broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine. Tompresudom žalba je djelimično uvažena i preinačena je prvostepena presuda tako što je dosuđeniiznos na ime izdržavanja bivše supruge od 200,00 KM snižen na 100,00 KM, uz smanjenjedosuđenih troškova postupka. U obrazloženju za ovakvu presudu Kantonalni sud u Tuzli navodida je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnogprava obavezao apelanta da plaća iznos od 200,00 KM. Navedeni iznos, prema ocjeni tog suda,ne odgovara apelantovim razmjernim imovinskim mogućnostima, uzimajući u obzir njegoveutvrđene izdatke i obavezu punoljetne djece parničnih stranaka da i oni doprinose izdržavanjuapelantove bivše supruge. IV - Relevantni propisi 8. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH", br. 21/97 i 44/89) Član 234. glasi: "Djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljnosredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine." Član 239. glasi: "Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svojeimovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svogbračnog druga razmjerno njegovim mogućnostima." Član 257. stav 1. glasi: "Zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijompravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranijapresuda." V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije 9. U svojoj apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu, apelant navodi da mu je osporenimpresudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:

Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da su nižestepeni sudovipogrešno primijenili materijalno pravo iz člana 257. Porodičnog zakona, jer su nakon provedenihdokaza nepravilno izveli zaključak da se kod apelanta nisu značajnije promijenile okolnosti da bipostojala zakonska osnova za ukidanje izdržavanja njegove bivše supruge. Nadalje, apelantnavodi da je drugostepeni sud nepravilno procijenio da apelant ima dovoljno sredstava zaizdržavanje bivše supruge i pored materijalnih dokaza da apelant ima samo primanja po osnovupenzije u Njemačkoj u visini od 764,35 eura, što nije dovoljno sa aspekta standarda u Njemačkoj. Pored toga, apelant ističe da svoju bivšu suprugu nije izdržavao deset godina, niti je ona to odnjega tražila, što upućuje na zaključak da se izdržavala samostalno ili uz pomoć djece.

b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli navodi da ne stoje apelantovi navodi da jetaj sud nepravilno procijenio njegove imovinske mogućnosti i da je pogrešnom primjenommaterijalnog prava odlučio o zahtjevu apelantove bivše supruge. Na osnovu utvrđenogčinjeničnog stanja, navodi ovaj sud, ocijenjeno je da se nisu ispunili zakonski uvjeti za ukidanjeranije pravosnažne presude i da je tuženi u mogućnosti da plaća izdržavanje u dosuđenom iznosu.

Isto tako, sud je utvrdio da se apelantova bivša supruga, od 1989. godine pa do podnošenja tužbe,nije samostalno izdržavala jer su joj u tom periodu pomagala punoljetna djeca. Na kraju,

Kantonalni sud u Tuzli smatra da je činjenično stanje u ovoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno ida nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tako da nije povrijeđeno apelantovo pravo napravično suđenje, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. VI - Dopustivost 11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također imaapelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetspora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatratiapelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni sviefektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada jepodnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u

Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnihlijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2003.godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete izčlana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana

16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjavauvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava izčlana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 16. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. Evropske konvencije. 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovogčlana, što uključuje: (...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sakrivičnim postupkom." 18. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom rokupred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]" 19. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su redovni sudovi nepravilno procijenili dokazeprovedene u postupku, te da su donosili pogrešne zaključke na osnovu takvih dokaza i da supogrešno primijenili materijalno pravo. 20. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispitujenačin na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli i primijenili zakone, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje uokviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4.maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). U pogledu dokaza ičinjenica, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente idokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatrarelevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, alioni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda broj U 62/01od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, kojuima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka. 21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom raspravljanja iodlučivanja u ovom predmetu procijenili dokaze koje su stranke predočile u sporu, u skladu saovlaštenjima iz člana 8. tadašnjeg Zakona o parničnom postupku. Taj član daje ovlaštenjesudovima da odluče koji dokazi će se izvesti, a koji ne, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazaneprema svojem uvjerenju. 22. Ustavni sud uočava da je apelant imao pristup sudovima u obje instance, odnosno da jemogao predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, te dasu sudovi ispitali njegove zahtjeve i predočene argumente u skladu sa zakonom. Zbog svega togane postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, zaključuje danije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 23. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasnoodlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne iobavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/03 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio