Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-452/03 (M. R.)
Odluka donesena 27. 10. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzije
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-452/03
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 452/03, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/2004), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 27. oktobar 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. R. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-170/03 od 27. oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je, 10. novembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-170/03 od 27. oktobra 2003. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 11. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je, 10. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Fond PIO dostavio je odgovor na apelaciju 2. juna 2004. godine, a Okružni sud 4. juna 2004. godine
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Fonda PIO su, 17. septembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je korisnik invalidske penzije od 25. maja 1984. godine.
7. Rješenjem Fonda PIO, Filijala Banja Luka, broj 1021383363 od 01. oktobra 2002. godine, apelantu je određen novi iznos penzije u postupku po službenoj dužnosti u predmetu ponovnog određivanja penzije.
8. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu zbog toga što su mu uskraćena prava ostvarena u vrijeme penzioniranja 1984. godine i što mu nije priznata viša stručna sprema.
9. Drugostepeni organ Fonda PIO je Rješenjem broj 1021383363 od 6. marta 2003. godine, apelantovu žalbu odbio. U obrazloženju ovog rješenja se ističe da stručna sprema, prema sada važećim zakonskim propisima, nije od uticaja za utvrđivanje penzijske osnove za utvrđivanje penzije, te da je apelantu pravilno utvrđena penzija, prema dužini penzijskog staža u zakonom određenim procentima.
10. Apelant je protiv ovog rješenja pokrenuo upravni spor, 21. jula 2003. godine, tužbom pred Okružnim sudom.
11. Okružni sud je presudom broj U-170/03 od 27. oktobra 2003. godine odbio apelantovu tužbu.
IV. Relevantni propisi
12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00,37/01,32/02,40/02 i 47/02) "Član 130.
Penzije određene odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno sa kretanjem plaća u Republici.
Usklađivanje iz stava 1. ovog člana vrši se tako što se penzije povećavaju ili smanjuju u visini procenta povećanja ili smanjenja prosječne plaće svih zaposlenih u Republici u mjesecu koji prethodi mjesecu za koji se vrši obrada i isplata penzija, prema podacima koje utvrđuje i objavljuje Republički zavod za statistiku.
Član 188.
Penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona odredit će se u skladu sa odredbama ovog zakona.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi u apelaciji da mu je povrijeđeno pravo na imovinu time što u ponovnom određivanju visine penzije nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, ni primijenjen materijalni propis. Apelant navodi da mu nije pravilno određen koeficijent, ni utvrđena dužina radnog staža, odnosno visina penzije, što rezultira umanjenjem penzije.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud u cijelosti ostaje kod stavova izraženih u pobijanoj presudi, ističući da su apelantovi navodi neosnovani, te da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti je došlo do povrede njegovog prava na penziju, odnosno imovinu.
15. Fond PIO u odgovoru na apelaciju ističe da je iznos penzije u cijelosti određen u skladu sa važećim zakonom, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, i predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj U- 170/03 od 27. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 10. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog činjenice da u postupku ponovnog određivanja visine penzije nije pravilno određen koeficijent, ni utvrđena dužina radnog staža odnosno visina penzije.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu».
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
22. Pojam «imovina» koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba se tumačiti na restriktivan način, nego treba da se shvati tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31. stav 50).
23. Ustavni sud podsjeća da Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijima, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bilo da postoji ili ne, doprinos fondu iz kojeg se vrši isplata (vidi Gaygusuz protiv Austrije, Evropska komisija za ljudska prava, Izvještaj od 11. januara 1995. godine, Aplikacija broj 17371/90, koju podržava Evropski sud za ljudska prava u presudi od 16. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, st. 37-41 i odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Nizozemske, Aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine, i presuda u meritumu u istom predmetu, od 4. juna 2002. godine, st. 40-43).
24. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
25. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, jer je osporenim odlukama odlučeno o visini njegovih primanja suprotno njegovim očekivanjima.
26. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
27. Ustavni sud primjećuje da je do ponovnog određivanja visine penzije, po službenoj dužnosti, došlo na osnovu člana 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02). Ustavni sud zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i modaliteta ostvarivanja svojih prava, a s druge strane da rješenja upravnih organa, te pobijana presuda suda, ukazuju na jasnu pravnu osnovu za svoju opravdanost s formalne tačke gledišta.
28. Slijedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste da li citirana zakonska odredba, kao takva, predstavlja izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da se javni interes ogleda u potrebi društva da usklađuje prava osiguranika sa društveno-ekonomskom situacijom u društvu i mogućnostima u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja.
29. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovih prava i općeg javnog interesa.
30. Ustavni sud smatra da je zakonska odredba, prema kojoj se visina penzija usklađuje, po službenoj dužnosti, sa odredbama novog zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, razmjerna cilju harmonizacije sistema penzijskog i invalidskog osiguranja i pravne sigurnosti, te ne predstavlja pretjeran teret za apelanta u usporedbi sa ostalim penzionerima.
31. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način kako su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić