Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-262/03 (S. P.)

Odluka donesena 19. 11. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-262/03

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 262/03, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. P., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 188/02 od 29. maja 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-172/01 od 13. marta 2002. godine, rješenja Ministarstva privrede Unsko-sanskog kantona broj 06-19-523-UP-2/00 od 18.

aprila 2000. godine i broj 06-19-526-UP-2/00 od 17. oktobra 2000.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa A. A., advokatica iz Cazina, podnio je, 11. septembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-188/02 od 29. maja 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-172/01 od 13. marta 2002. godine, rješenja Ministarstva privrede Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06-19-523-UP-2/00 od 18. aprila 2000. godine i broj 06-19-526-UP-2/00 od 17. oktobra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva (ranije: Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva Unsko-sanskog kantona), zatraženo je, 20. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. maja 2004. godine, a Kantonalni sud 27. aprila 2004. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 25. oktobra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Agencija za privatizaciju Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu. Agencija) donijela je odluku o izboru najpovoljnije ponude, broj 05-T-O-24/00 od 6. januara 2000. godine, kojom je proglasila najpovoljnijom ponudu apelanta za tender gdje je predmet prodaje uređeni parking prostor - otvoreno skladište, vlasništvo "TKA" d.o.o. Cazin.

7. Ministarstvo je, rješavajući o žalbi učesnika na tenderu Dž. Ć., izjavljenoj protiv navedene odluke Agencije, donijelo Rješenje broj 06-19-523-UP-2/00 od 18. aprila 2000. godine, kojim je ovu odluku proglasilo ništavom. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ, nakon otvaranja i vrednovanja ponuda i javnog objavljivanja, svojim rješenjem broj 01-T-R-16/00 od 4. januara 2000. godine, izvršio zamjenu jednog člana tenderske komisije zbog konflikta interesa, pa je u tom slučaju trebalo tender proglasiti neuspjelim i ponoviti ga u roku od 15 dana.

8. Agencija je donijela novu odluku o izboru najpovoljnije ponude, broj 05-T-O-24/00 od 5. jula 2000. godine, kojom je ponovo proglasila najpovoljnijom apelantovu ponudu. U obrazloženju ove odluke je navedeno kako nisu utvrđeni razlozi za izuzeće člana tenderske komisije, te radi toga nije ni trebalo tender proglasiti neuspjelim.

9. Ministarstvo je, rješavajući o žalbi učesnika na tenderu Dž. Ć., izjavljenoj protiv navedene odluke Agencije, donijelo rješenje, broj 06-19-526-UP-2/00 od 17. oktobra 2000. godine, kojim je ovu odluku poništilo, a tender proglasilo neuspjelim. U obrazloženju ovog rješenja su navedeni isti razlozi kao i u obrazloženju rješenja Ministarstva broj 06-19-523-UP-2/00 od 18. aprila 2000. godine.

10. Kantonalni sud je u upravnom sporu, pokrenutom po tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva broj 06-19-523-UP-2/00 od 18. aprila 2000. godine i broj 06-19-526-UP-2/00 od 17. oktobra 2000. godine, kojim se pored poništenja ovih akata tražila i naknada štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 55.000 KM sa pripadajućom kamatom, donio presudu broj U-172/01 od 13. marta 2002. godine, kojom je tužbu odbio.

11. Vrhovni sud je presudom broj Už-188/02 od 29. maja 2003. godine odbio apelantovu žalbu, izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj U-172/01 od 13. marta 2002. godine.

IV. Relevantni propisi

12. U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/98) relevantne odredbe glase:

"Član 68.

Pismeno obavještenje o rezultatima tendera sadrži i poziv odabranom ponuđaču za potpis ugovora, sa tekstom ugovora i naznačenim rokom njegovog zaključenja.

[...] Član 69.

Kupac je dužan platiti ugovorenu cijenu predmeta tendera, umanjenu za iznos depozita iz člana 57. ovog pravilnika, na račun kantonalne agencije, u roku utvrđenom ugovorom. Član 74.

Ovlašteno lice, član komisije ili zapisničar u postupku tendera ne mogu biti učesnici tendera, direktno niti putem punomoćnika.

Ukoliko se utvrdi da je neki od učesnika tendera sa nekim od lica iz stava 1. ovog člana u srodstvu u uspravnoj liniji ili pobočnoj liniji do trećeg stepena, ili je s njim povezan materijalnim interesom, nadležna agencija je dužna izvršiti zamjenu tog lica.

[...] Član 75.

Ukoliko nastanu okolnosti iz člana 74. stav 2. ovog pravilnika, a nadležna agencija ne izvrši zamjenu lica iz stava 1. ovog člana, ili se saznanja o postojanju okolnosti iz člana 74. stav 2. ovog pravilnika steknu poslije otvaranja ponuda, tender se smatra neuspjelim i obavezno se ponavlja u roku od 15 dana od dana proglašavanja neuspjelim.

Inicijativu za proglašenje tendera neuspjelim, u skladu sa stavom 1. ovog člana, može pokrenuti direktor ili zamjenik direktora nadležne agencije ili učesnik tendera, u roku od 15 dana od dana otvaranja ponude.

Tender neuspjelim proglašava agencija kod koje je pokrenuta inicijativa i odluku o tome objavljuje u sredstvima javnog informiranja, u roku od sedam dana od dana donošenja odluke, u skladu sa članom 52. stav 2. ovog pravilnika.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi kako se osporene presude i osporena rješenja zasnivaju na tvrdnji da je u konkretnom slučaju trebalo ponoviti tender, zanemarujući pri tome bitnu činjenicu da nisu utvrđene okolnosti koje su mogle dovesti do ponavljanja tendera, kako je to predviđeno odredbom člana 74. stav 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća. Na taj način je, smatra apelant, prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant navodi da je na poziv Agencije uplatio kupoprodajnu cijenu i zaključio ugovor sa vlasnikom predmeta tendera, a onda je Agencija odbila da ovjeri ugovor o kupoprodaji, zbog žalbe nerangiranog ponuđača. Međutim, u drugim slučajevima je ista Agencija u žalbenom roku ovjeravala zaključene ugovore, ne čekajući konačnost odluka o izboru najpovoljnije ponude. Na taj način je, smatra apelant, on diskriminiran i prekršeno mu je pravo iz čl. 14., 17. i 18. Evropske konvencije. Apelant smatra i da je, zbog nezakonitosti osporenih presuda i rješenja, lišen svoje imovine, jer i pored činjenice da je platio kupoprodajnu cijenu, nije u mogućnosti da uknjiži svoje vlasništvo na kupljenoj nekretnini, jer ugovor nije ovjeren. Zbog toga smatra da je prekršeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i rješenja, da naloži Agenciji izvršenje odluke o izboru najpovoljnije ponude, te da naloži Unsko-sanskom kantonu da mu, na ime pretrpljene štete zbog izgubljene dobiti, isplati iznos od 55.000 KM sa pripadajućom kamatom.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija odbije, jer nisu navedene činjenice i dokazi koji bi ukazivali da je osporenom presudom tog suda pvrijeđeno bilo koje apelantovo pravo.

16. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju također predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Už- 188/02 od 29. maja 2003. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu primio je 17. jula 2003. godine Kantonalni sud, koji ju je zatim bio dužan uručiti apelantu. Apelacija je podnesena 11. septembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

24. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj, kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

26. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju, sudovi su u upravnom sporu ispitali zakonitost osporenih akata donesenih u upravnom postupku. Na osnovu osporenih akata, sadržaja navoda tužbe i stanja u spisu, sudovi su zaključili da je tužena strana pravilno postupila kada je donijela osporene akte. Naime, nesporno je da je nakon otvaranja ponuda izvršena zamjena člana tenderske komisije zbog saznanja o konfliktu interesa, pa se u tom slučaju, u smislu člana 75. st. 1. i 3. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća, tender smatran neuspjelim i obavezno se ponavlja u roku od 15 dana od dana proglašavanja tendera neuspjelim. Navodi apelanta da nije postojao konflikt interesa nisu bili od utjecaja, jer je zamjena člana tenderske komisije izvršena rješenjem prvostepenog organa, u skladu sa članom 74. stav 2. Pravilnika. Sud također nije prihvatio apelantov zahtjev za naknadu štete, jer se takav zahtjev može postaviti samo ako je šteta nanesena izvršenjem nezakonitih akata, a u konkretnom slučaju sud osporena rješenja nije ocijenio nezakonitim.

28. Dakle, sudovi su u osporenim presudama primijenili određene odredbe pozitivnih propisa, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, jer njihova primjena ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana prava.

29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima, navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

31. Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

32. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

33. U konkretnom slučaju, odluka o izboru najpovoljnije ponude nije bila konačna, jer je izjavljena žalba jednog od učesnika na tenderu odložila konačnost prvostepene odluke. Prema tome, apelant nije mogao steći pravo da mu se na osnovu takve odluke ovjeri kupoprodajni ugovor i da na osnovu njega uknjiži pravo vlasništva, bez obzira što je platio kupoprodajnu cijenu. Dakle, u apelantovom slučaju nije postupljeno nezakonito, pa se njegovi navodi da je bilo drugih slučajeva u kojima je ugovor ovjeren na osnovu odluka o izboru najpovoljnije ponude koje nisu bile konačne, ne mogu prihvatiti kao dokaz o postojanje diskriminacije u njegovom slučaju.

34. Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanta iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Uzimajući u obzir zaključke u pogledu kršenja prava apelanta iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, Ustavi sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-262/03 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio