Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-286/03 (O. H.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-286/03

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 286/03, rješavajući apelaciju O. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija O. H., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 163/01 od 28. augusta 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i presude Općinskog suda u Srebreniku broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. O. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je 6. oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-163/01 od 28. augusta 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine i presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine. Na traženje Ustavnog suda u smislu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, apelant je, 15. jula 2004. godine, izvršio dopunu i preciziranje podnesene apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i zastupnika učesnika u postupku, advokata I. B., zatraženo je 4. augusta 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Međutim, ni Vrhovni sud ni zastupnik učesnika u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

4. Apelantov otac je 1960. godine, na osnovu usmenog ugovora o zamjeni nekretnina, pribavio od dotadašnjeg vlasnika H. J. nekretnine označene kao k.č. br. 1486, upisane u pl. br. 760/02 k.o. Srebrenik. Potom je apelantov otac, 1964. godine, prodao i predao u posjed kupcu O. M. donji sprat kuće izgrađene na predmetnom zemljištu i zemljište u površini 315 m², koje je ovaj 1982. godine prodao B. T. Nakon toga, B. T. je predmetne nekretnine 1996. godine prodao apelantu na taj način što je ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između zemljišnoknjižnog vlasnika i posjednika O. M. i apelanta, s obzirom da faktički vlasnik B. T. nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama.

5. Presudom Općinskog suda broj P-288/98 od 3. septembra 1999. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i njegovog oca, kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva i posjeda na spornim nekretninama u njihovu korist i da se izvrši brisanje do tada izvršenog upisa, kao i da se obaveže tuženi u ovoj parnici da im vrati u posjed i vlasništvo predmetne nekretnine. U obrazloženju navedene presude se, između ostalog, navodi da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su apelant, odnosno njegov otac, prestali koristiti predmetne nekretnine 1965. godine, kada su ih prodali O. M. Radi toga, navodi ovaj sud, tužitelji su protekom relevantnih rokova izgubili pravo na posjedovnu i vlasničku zaštitu.

6. Protiv navedene prvostepene presude apelant i njegov otac su izjavili žalbu Kantonalnom sudu, koji je nakon provedenog postupka donio presudu broj Gž-222/00 od 20. marta 2001. godine. Tom presudom Kantonalni sud je predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. O razlozima za ovakvu odluku Kantonalni sud, u suštini, navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Nakon toga, apelant i njegov otac su protiv navedene drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio presudu broj Rev-163-01 od 28. augusta 2003. godine. Navedenom presudom revizija je odbijena kao neosnovana, a Vrhovni sud se umjesto posebnog obrazloženja pozvao na razloge osporene drugostepene presude.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) Član 43. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:

«Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.» Član 48. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:

«Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati, da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije, između ostalog, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je O. M. bez ikakvog valjanog pravnog osnova upisan kao posjednik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama, te da, kao takav, svoje pravo nije mogao prenositi na treća lica, odnosno M. T. Nadalje, apelant smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer ugovori o kupoprodaji nekretnina nakon 1979. godine, koji nisu zaključeni u pismenoj formi i nije ih ovjerio sud, ne proizvode pravno djelovanje. Radi toga, smatra apelant, niti zamjena nekretnina koja je 1982. godine izvršena između O. M. i B. T., nije mogla proizvesti pravno djelovanje.

Pored toga, apelant povredu prava na pravično suđenje nije posebno obrazložio.

b) Odgovor na apelaciju

11. Na traženje Ustavnog suda Vrhovni sud, kao donosilac osporenog akta i zastupnik učesnika u postupku, nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev- 163/01 od 28. augusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je apelaciju izjavio 6. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana od dana donošenja konačne odluke, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. U pogledu apelantovih navoda iz apelacije i dopune apelacije da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se radi o paušalnim navodima. Apelant, naime, nije istakao u čemu se, prema njegovom mišljenju, očituje navedena povreda niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze koji bi potkrijepili takve navode. Stoga, Ustavni sud u skladu sa svojom jurisprudencijom konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

Pravo na imovinu

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu".

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

21. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju da li apelant ima imovinska prava ili posjed koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud se prisjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A br. 332, tačka 31). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni posjed ukoliko se temelji na valjanom pravnom osnovu.

23. U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju da pokaže da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da su u ovom predmetu nadležni redovni sudovi ustanovili da apelant ne ispunjava uvjete propisane zakonom na temelju kojih bi se utvrdilo pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama na njegovo ime i brisanje prethodnog upisa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da su nižestepeni sudovi donijeli osporene odluke na bazi pogrešno ocijenjenih činjenica i izvedenih dokaza u prethodnim postupcima u njegovom predmetu. Radi toga, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).

24. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sporne nepokretnosti ne mogu predstavljati zaštićen posjed za apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud neće ulaziti u to jesu li nižestepeni sudovi pravilno ocijenili utvrđene činjenice i izvedene dokaze, posebno jer ne postoje naznake da su ti sudovi u provedenim postupcima zloupotrijebili pravo na štetu apelanta.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-286/03 (O. H.) | Sudska praksa | Aktio