Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-289/03 (S., R. i J. P., te J. O. rođ. P.)
Odluka donesena 19. 11. 2004.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/03
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 289/03, rješavajući apelaciju S. P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S., R. i J. P., te J. O. rođ. P.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ukida se presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-201/03 od 16. septembra 2003. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine da osigura izvršenje presude tog suda broj P-233/01-I-4 od 17. aprila 2003. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S., R. i J. P., te J. O. rođ. P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa O. M., advokat iz Brčkog, podnijeli su, 13. oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-201/03 od 16. septembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Vojnog pravobranilaštva, kao zastupnika učesnika u postupku Vojske Republike Srpske, zatraženo je, 19. januara 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 24. februara 2004. godine, a Vojno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 2. septembra 2004. godine, dostavljen apelantima.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Rješenjem Općinskog suda u Brčkom, sa privremenim sjedištem u Maoči, broj R-23/99 od 13. oktobra 1999. godine, nestali srodnik apelanata proglašen je umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je 14. maj 1992. godine. Zbog toga apelanti su, 22. juna 2001. godine, podnijeli tužbu protiv Republike Srpske radi naknade nematerijalne štete u iznosu od po 5000 KM.
7. Osnovni sud Brčko Distrikta donio je presudu broj P-233/01-I-4 od 17. aprila 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženu da im isplati naknadu na ime pričinjene nematerijalne štete u iznosu od 4.500, odnosno 4.000 KM. U obrazloženju ove presude, između ostalog, navodi da se građansko-pravna odgovornost tužene zasniva na odredbama o odgovornosti uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, a u vezi sa odredbama o odgovornosti preduzeća i drugih pravnih lica prema trećim. Tužena strana je u postupku, između ostalog, istakla prigovor zastare potraživanja apelanata, koji je sud odbio kao neosnovan. Takav stav taj sud zasniva, između ostalog, na činjenici da je rješenje, kojim je nestali srodnik apelanata proglašen umrlim, postalo pravosnažno 14. decembra 1999. godine, što se smatra danom kada su apelanti saznali za štetu i lica koja su štetu učinila. S obzirom da je članom 376. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da u takvim slučajevima potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine, navedeni rok, smatra taj sud, u konkretnom slučaju nije protekao.
8. Apelacioni sud donio je presudu broj Gž-201/03 od 16. septembra 2003. godine, kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužba apelanata odbijena u cijelosti. O razlozima za ovakvu presudu Apelacioni sud navodi da je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena osnovan. Naime, prema mišljenju tog suda, petogodišnji objektivni zastarni rok, koji se računa od dana nastanka štete, u konkretnom slučaju od 14. maja 1992. godine, istekao je prije nego što je i pokrenut postupak za proglašenje umrlim srodnika apelanata.
IV. Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, u daljnjem tekstu: ZOO) Član 371. Zakona glasi:
«Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.» Član 376. stav 1. i 2. Zakona glase:
«(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.» Član 377. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:
«(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.»
10. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta», broj 5/00, u daljnjem tekstu: ZPP) Član 292. stav 2. Zakona glasi:
«Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi.»
11. Krivični zakon («Službeni list SFRJ», broj 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/93) Član 100. Zakona glasi:
«Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u čl. 141. do 145. ovog zakona (krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava), kao ni za krivična djela za koja po međunarodnim ugovorima ova zastarjelost ne može da nastupi.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti u apelaciji navode da je osporenom presudom Apelacionog suda Brčko Distrikta povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je Apelacioni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata primjenom člana 376. ZOO, a da se tužena u svojoj žalbi nije pozvala na zastaru potraživanja naknade štete. Time je, navode apelanti, Apelacioni sud ispitivao prvostepenu presudu van granica razloga navedenih u žalbi, suprotno odredbi člana 292. stav 2. ZPP-a.
14. Povreda prava na imovinu, smatraju apelanti, se očituje u tome što je Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je umjesto što je primijenio odredbu člana 376. ZOO trebao primijeniti odredbu člana 377. tog zakona. Naime, tim članom propisani su duži rokovi zastare jer je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. U konkretnom slučaju, smatraju apelanti, prouzrokovana šteta je nastala izvršenjem krivičnog djela, što je vidljivo iz rješenja o proglašenju nestalog srodnika apelanata umrlim. Pored toga, iz presude Međunarodnog suda za krivično gonjenje odgovornih lica za teška kršenja međunarodnog i humanitarnog prava, broj It-95-10-T od 14. decembra 1999. godine, protiv G. J., utvrđeno je da su u logoru Luka počinjeni ratni zločini.
15. Povredu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku apelanti nisu posebno obrazložili.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud navodi da je u konkretnom slučaju protekao petogodišnji zastarni rok, jer je šteta za apelante nastala 14. maja 1992. godine, a tužba za njenu naknadu je podnesena 22. juna 2001. godine. Rok za podnošenje tužbe, navodi dalje Apelacioni sud, propisan odredbom člana 377. ZOO na koji se apelanti pozivaju, nije mogao biti primijenjen u ovom slučaju pošto se on može primijeniti ako je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela koje je utvrđeno u krivičnom postupku. Primjena ovog člana moguća je izuzetno i u slučaju ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a što apelant u ovom slučaju nije dokazao. Apelacioni sud navodi da nije utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom da je srodnik apelanata ubijen u logoru Luka, a da je rješenjem o njegovom proglašenju za umrlog konstatirano da je izveden iz logora i da se od tada o njemu ništa ne zna.
17. Nadalje, Apelacioni sud smatra da se u apelaciji netačno navodi da je taj sud odlučivao izvan žalbenih razloga, suprotno odredbi člana 292. stav 2. ZPP. Naime, u žalbi tužene je kao jedan od tri žalbena razloga navedena i pogrešna primjena materijalnog prava, a u toku prvostepenog postupka tužena je istakla prigovor zastarjelosti potraživanja apelanata. Taj prigovor je materijalno-pravne prirode i sud je bio dužan ispitati da li je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja. S obzirom da je taj sud našao da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o prigovoru zastarjelosti potraživanja, preinačio je prvostepenu presudu.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda donesena je 16. septembra 2003. godine, a apelacija je izjavljena 13. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
k) Pravo na imovinu.» Pravo na pravično suđenje
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
26. Apelanti se u konkretnom slučaju žale da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje jer je Apelacioni sud, navodno, ispitivao prvostepenu presudu van granica razloga navedenih u žalbi, suprotno odredbi člana 292. stav 2. ZPP-a. Postavlja se pitanje da li je takva primjena zakona, ukoliko je postojala, mogla uticati na prava apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Uvidom u osporenu presudu Apelacionog suda, navode iz apelacije i odgovor na apelaciju, kao i ostalu dokumentaciju spisa ovog predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je Apelacioni sud, rješavajući žalbu tužene, usvojio njen prigovor zastarjelosti potraživanja apelanata istaknut u prvostepenom postupku i zato odbio tužbeni zahtjev. Međutim, treba imati u vidu da prigovor zastarjelosti potraživanja tužena nije istakla u žalbi na osporenu presudu, već samo u postupku pred prvostepenim sudom. U izjavljenoj žalbi tužena se samo paušalno pozvala na povredu materijalnog prava kod donošenja prvostepene presude, ne precizirajući u čemu se ta povreda sastoji.
28. Tužena se, dakle, u žalbi nije pozvala na prigovor zastare nego je samo prigovorila pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Drugostepeni sud pogrešno smatra da je time tužena prigovorila i na zastaru, pa po službenoj dužnosti, de facto, rješava samo pitanje zastare i na tome stavu zasniva svoju odluku. Međutim, budući da sud na zastaru ne pazi ex offo, ne radi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zastara je, istina, materijalno-pravni prigovor (kao i prigovor preuranjenosti, nedostatka aktivne i pasivne legitimacije), ali se mora izričito istaći. Zato drugostepeni sud nije smio dirati u zastaru, nego je morao pitanje prigovora zastare istaknuto u prvostepenom postupku smatrati riješenim u prvostepenom postupku sa prihvatanjem razloga koje je dala prvostepena presuda, jer je te razloge prihvatila i tužena strana čim u žalbi nije isticala taj prigovor. Međutim, drugostepeni sud upravo na toj greški, kako se vidi, preinačava prvostepenu presudu i odbija tužbeni zahtjev. Inače, prema mišljenju ovoga suda, prvostepena presuda je sasvim dobro obrazložila prigovor zastare i osnovano ga odbila.
29. Imajući u vidu navedeno, razloge prvostepene presude koji sadrže detaljna obrazloženja o svim zastarnim rokovima, te nespornu činjenicu da je prednik apelanata kao civil zatvoren u logor za vrijeme rata i ubijen, tu se radi o izvršenju nekog od djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je notorno. Prema tome, zastara u ovakvom slučaju nastupa tek kada nastupi zastara gonjenja za izvršenje djela iz navedene grupe krivičnih djela. Zato apelanti nesumnjivo imaju pravo na naknadu štete koja je proistekla zbog pretrpljenih duševnih bolova za izgubljenim suprugom i ocem.
30. Odredbom člana 292. stav 2. ZPP-a propisano je da Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga istaknutih u žalbi. To znači da je Apelacioni sud nadležan da ispituje samo one žalbene razloge koji su eksplicitno izneseni u žalbi u okviru tri osnovne generalne grupe žalbenih razloga (bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava). Stoga, Apelacioni sud ne može po službenoj dužnosti odlučivati o prigovoru koji nije iznesen u žalbi već je izjavljen u toku prvostepenog postupka, bez obzira što taj prigovor po svojoj pravnoj prirodi spada u jednu od grupa žalbenih razloga na koje se žalitelj paušalno pozvao. Smisao ovakvog tumačenja ovlaštenja žalbenog suda u postupku odlučivanja o žalbi je u skladu sa novom koncepcijom parničnog postupka ustrojenog na akuzatorskom principu po kojem su ovlaštenja suda ex offo isključena.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u postupku o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu na proizvoljan način primijenio odredbu člana 292. stav 2. ZPP-a. Ta proizvoljnost se očituje u tome što je Apelacioni sud prekoračio svoja ovlaštenja u pogledu granica u kojima taj sud može ispitivati osporenu prvostepenu presudu, prisvojivši ovlaštenja koja nema navedenom zakonskom odredbom. Naime, Apelacioni sud je preko istaknutog žalbenog razloga o povredi materijalnog prava, po službenoj dužnosti odlučivao i o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji nije eksplicitno iznesen u žalbi već samo u prvostepenom postupku. Takva ovlaštenja, da po službenoj dužnosti rješava određena pitanja u žalbenom postupku, Apelacioni sud nije imao. I što je najvažnije, odluka tog suda o usvajanju žalbe direktna je posljedica navedene proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 292. stav 2. ZPP-a. Stoga je ovakva proizvoljnost nesumnjivo imala utjecaja na pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud se prisjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele presuda od 23. novembra 1983., serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A br. 332, tačka 31, Odluka Ustavnog suda broj AP 36/03, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/04 od 23. jula 2004. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelanti tvrde da im je uskraćeno, predstavlja “opravdano očekivanje”, odnosno zaštićeni posjed ukoliko se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi.
34. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
35. U odnosnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Apelacionog suda, kojom se onemogućava apelantima pravo na naknadu nematerijalne štete, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i predstavlja lišavanje prava apelanata na njeno mirno uživanje. Ovo zbog toga, jer je osporenom odlukom meritorno, na pravosnažan način, odlučeno da apelantima ne pripada pravo na naknadu štete. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
36. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je sud lišavanje posjeda naknade štete apelantima smatrao opravdanim. To može biti slučaj samo ako je onemogućavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
37. Razmatrajući pitanje da li je osporena odluka Apelacionog suda zasnovana na zakonu, Ustavni sud uviđa da je taj sud na činjenično stanje, koje je utvrdio prvostepeni sud, primijenio odredbu člana 376. stav 1. i 2. ZOO, smatrajući da je potraživanje apelanata zastarjelo. Utvrđene činjenice predmeta, koje je i Apelacioni sud prihvatio kao potpune i tačne, ukazuju da je šteta za apelante nastala izvršenjem krivičnog djela. Dakle, postoje ozbiljne indicije da su muža i oca apelanata zarobili i ubili u logoru Luka u Brčkom oružane formacije tužene. U tom pravcu treba cijeniti i značaj Rješenja Općinskog suda u Brčkom sa privremenim sjedištem u Maoči, broj R- 23/99 od 13. oktobra 1999. godine, kojim je srodnik apelanata proglašen umrlim.
38. Stoga, okolnosti i činjenice konkretnog slučaja ukazuju da je šteta za apelante nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. S obzirom da, prema članu 100. Krivičnog zakona, zastarjelost krivičnog gonjenja za predmetna krivična djela ne može nastupiti, ne može nastupiti niti zastarjelost potraživanja naknade štete. U takvoj pravnoj situaciji, Ustavni sud smatra da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela.
39. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je Apelacioni sud osporenom presudom povrijedio pravo apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi U svjetlu zaključaka Ustavnog suda u pogledu navodnih povreda člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, nije neophodno posebno razmatrati navode apelanta u pogledu navodne povrede člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Na osnovu člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić