Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/03 (F. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-38/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. aprila 2004. godine u predmetu broj, AP-38/03 na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž: 281/02 od 13. decembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P:336/01 od 19. februara 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. F. T., (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa N.H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 10. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž: 281/02 od 13. decembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P:336/01 od 19. februara 2002. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Javna ustanova Centar za socijalni rad Sanski Most (u daljnjem tekstu: Centar) je 1. juna 2001. godine raspisala konkurs za imenovanje direktora Centra, na period od četiri godine. Apelant se prijavio na konkurs kao jedan od dvojice kandidata.

4. Upravni odbor Centra je, poštujući redovnu zakonsku proceduru, pribavio mišljenje o kandidatima od Kantonalnog ministarstva zdravstva i socijalne politike u Bihaću. O oba učesnika u konkursu je dato pozitivno mišljenje, sa prijedlogom da Upravni odbor izabere kandidata koji ponudi bolji program.

5. Upravni odbor Centra je donio odluku o imenovanju direktora Centra broj: UO-09-2-53-

216/01 od 28. juna 2001. godine. Međutim, ova odluka nije provedena.

6. Smatrajući da je neizvršenjem odluke o izboru oštećen i da su povrijeđena njegova prava, apelant se tužbom obratio Općinskom sudu u Sanskom Mostu. Tužbom je tražio da se utvrdi da je Odluka o imenovanju direktora Javne ustanove Centra za socijalni rad Sanski Most, broj: UO-09-2-

53-216/01 od 28. juna 2001. godine u skladu sa Zakonom o javnim ustanovama i da je donesena na osnovu saglasnosti Općinske kadrovske komisije od 25. jula 2001. godine, slijedom čega se smatra da je tužilac stupio na poslove i radne zadatke direktora od 2. jula kada je odluka postala pravosnažna.

7. Općinski sud u Sanskom Mostu je, presudom, broj P: 366/01 od 19. februara 2002. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Kantonalni sud u Bihaću je, presudom, broj Rsž: 281/02 od 13. decembra 2002. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a prvostepenu presudu potvrdio.

9. Apelant smatra da su presudama Općinskog suda u Sanskom Mostu i Kantonalnog suda u Bihaću, povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kao i čl. 6. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje navodi da su ovim sudskim aktima prekršene odredbe Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99), Zakona o javnim ustanovama, («Službeni list RBiH», br. 6/92, 8/93 i 13/94, koji se primjenjivao kao federalni zakon) Zakona o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, («Službene novine Federacije BiH» br. 23/99, 32/00 i 29/03) i Zakona o osnovama lokalne samouprave («Službene novine Federacije BiH» broj 6/95).

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

11. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o žalbi apelanta na navodne povrede ljudskih prava u vezi sa pravom apelanta da konkuriše i da bude izabran na funkciju direktora. Međutim, garancije koje su u tom smislu sadržane u Zakonu o ustanovama i posebno, Zakonu o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine tiču se prava svakog lica da konkuriše na određeno radno mjesto, a s druge strane i obaveze ustanova odnosno pravnih lica da taj postupak provedu zakonito i transparentno. Sama činjenica da neko lice ispunjava formalne uslove konkursa ne znači i da će to lice biti i izabrano. Jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava stoji na izričitom stanovištu da pravo da neko konkuriše na određeno radno mjesto odnosno obaveza ustanove da izabere takvog kandidata ne spada u domen «građanskih prava» zaštićenih Evropskom konvencijom. Tako u presudi Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije navedeno je da «Komisija smatra da onemogućavanje kandidovanja u Kancelariju Federalnog predsjednika ne smatra se građanskim pravom zaštićenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz toga slijedi da je ovaj dio aplikacije inkopatibilan rationae materiae sa odredbama Evropske konvencije u smislu člana 27. stav 2. Evropske konvencije». (vidi odluku Evropske komisije za ljudska prava, Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije od 14. decembra 1989, Odluke i Izvještaji broj 64, strana 210, stav 7). Komisija je dalje zaključila da nema indikacija koje bi ukazivale na to da aplikant uživa «građansko pravo» koje mu omogućuje izbor na funkciju, a u skladu sa domaćim zakonodavstvom.

12. U određenom broju slučajeva o kojim se izjašnjavao Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, a koje činjenično i pravno odgovaraju predmetu koji je apelant pokrenuo pred Ustavnim sudom, (imenovanje na javne funkcije) Evropski sud za ljudska prava je odbacio zahtjeve javnih službenika koja su se ticala imenovanja, otpuštanja, uslova rada u službi i discipline u radu kao inkopatibilne rationae materiae, proglašavajući ih kao nedopustive (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Leander protiv Švedske.od 26. februara 1987. godine, Odluke i izvještaji broj 34, strana 78).

13. U tom je smislu karakteristična i odluka Evropskog suda za ljudska prava, izražena u slučaju Pellegrin protiv Francuske. U toj odluci se, u stavu 65, navodi: «Sud primjećuje da u svakoj zemlji funkcije u javnom sektoru sadržavaju odgovornosti koje su u opštem interesu ili podrazumjevaju vršenje vlasti koje se izvodi iz javnog prava. Nosiocima takvih funkcija se dakle dodjeljuje dio javno-pravnih ovlaštenja koja ima suverena državna vlast. Država, stoga, ima legitiman interes da zahtjeva da takvi službenici imaju posebno povjerenje i lojalnost. S druge strane, kod funkcija koje nemaju takav «javnopravni aspekt» država nema takav interes.» (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, od 8. decembra 1999, Izvještaji i Odluke, 1999-VIII, strana 209, stav 65). U konkretnom slučaju, država, oličena u Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad i Općini Sanski Most, ima svakako interesa u postavljanju javnih službenika i opredijelila se za kandidata koji će, po njenoj ocjeni, najbolje obavljati javnu funkciju.

14. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava koju je prihvatio i Ustavni sud, zaključuje se da prava, navedena u apelaciji niju primjenjiva u konkretnom slučaju i izvan su ratione materiae nadležnosti Ustavnog suda.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/03 (F. T.) | Sudska praksa | Aktio